Miroslav Kirin
Ne mogu odoljeti a da ovaj zapis ne počnem s posve prikladnim citatom: „Na po našega životnega truda/ U škuroj boški našla mi se noga,/ Aš z drite staze ubrne i zahluda./ Kakova je, mučno bin i reči moga,/ Ta diblja boška, ča staze skriva huda!/ Kad se je domislin, strah bi me razmoga.“ Riječ je o dobro poznatim retcima iz prvoga prijevoda Pakla – Pakà – na čakavski Slavka Kalčića što sam ih pročitao upravo u Pazinu. Dakako, Pazin je sve drugo nego vizija Danteova pakla, prije njegova antiteza, osim pazinskih pasa koji su dobrano preusmjeravali moje aleatorično hodanje gradom i okolicom.
Pazinski psi: tišina boschovski izgladnjelih pasa lutalica na glavnom gradskom trgu, pakleno glasni psi u dvorištima, združeni lavež pasa zatvorenih u štenarama uz Potók.
Ulaskom u Hižu od besid odmah se zapaža dvoje – kroz prva se vrata ulazi u Hižu, odnosno izlazi na ulicu, kroz druga pak u Imaginarno (bezdan, šuma, Potók, ptice, Dante, Jules Verne, poezija…). Kad sam u svibnju sudjelovao na književnoj večeri u sklopu Međunarodnog susreta izdavača Put u središte Europe, a čiji sam i zahvalni stipendist, shvatio sam kako je Pazin grad po mojoj mjeri, da odmah mogu doći i početi živjeti u njemu, bez ikakva okolišanja. Jednostavno gradsko središte s uobičajenim brojem kafića, opušteni ljudi, gradski park (koji me odmah očarao svojom botaničkom raznovrsnošću, gdje stablo do stabla prebivaju kruhovac i stablo drijenka, kesten i ginko…). Još ga svakodnevno otkrivam, a bliži se i zadnji dan mog jednomjesečnog boravka, dio kojega sam podijelio sa suprugom, kada smo temeljito istražili mjestašca okupljena oko srednjovjekovnih crkvica. Vlasnica turističkog ureda počastila nas je prikladnom riječju – bisci (jer smo od nje naručivali biske od vinara iz Gračišća). Bisac i Biska istražuju Istru čitajući njezina ponajboljeg poznavatelja, Branka Fučića.
Osim prirode, koja mi se pjevno izručuje svakoga jutra otvaranjem balkonskih vrata, Pazin prije svega čine ljudi. Jedan vrijedni, samozatajni vrtlar, vlasnik čudesnog vrta ponad grada; umjetnik i kovač neuhvatljivih oblika, medaljar i zanesenjak; čovjek koji je izradio vodič “Stabla u urbanom prostoru Pazina” i ukazao na jedinstvenost pazinskih parkova; ljubitelj i pisac SF književnosti i pokretač raznolikih kulturnih zbivanja; osoblje pazinskog Pučkog učilišta – moji najdraži domaćini; moj „putopelj“ (kovanica Slavka Kalčića) pazinskim zarečjem uz obale Potóka, do Pazinskog krova i staroga mosta, supjesnik i suGoranovac; mlada prodavačica kozje skute na tržnici; starica koja me nutka svojim zrelim rajčicama i usput mi u vrećicu gura paprike; intelektualke konobarice s kojima razgovaram o fotografji, poeziji i filozofiji; i taj se niz neprestano ulančava. U Hiži se doista može pisati, sudim to po sebi, jer sam, nadam se, uspio u nakani da napišem glavninu svoje buduće male knjige o fotografiji. A fotografiranje? U Pazinu? Jedino valjda u snu nisam fotografirao.
A riječ (za Kuću)? Dubina, prije nego bistrina.
Miroslav Kirin, u Pazinu srpnja/kolovoza 2011.