Intervju s Nadijom Rebronja

Književnica, znanstvenica i profesorica Nadija Rebronja (Novi Pazar, 1982.) predaje književnost na Državnom sveučilištu u Novom Pazaru. Doktorirala je književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Objavila je književnopovijesnu studiju „Tačke ispod teksta, istočno od zapada: prilozi južnoslovenskoј komparatistici i interkulturalnom čitanju“ (2023.), zbirku kratke proze „88“ (2022.), zbirku pjesama „Flamenko utopija“ (2016.), studiju „Derviš ili čovek, život i smrt: religijski podtekst romana ‘Derviš i smrt’ Meše Selimovića“ (2010) i zbirku pjesama „Ples morima“ (2008.).

Sanja Roić i Ginevra Pugliese izabrale su nekoliko pjesama iz zbirke „Ples morima“ i prevele ih na talijanski jezik. Na konzervatoriju u Bariju „Niccolò Piccinni“ ti su prijevodi uglazbljeni i predstavljeni na nekoliko koncerata u Italiji, Danskoj i SAD-u.

Nadija Rebronja prevođena je, osim na talijanski, na engleski, španjolski, francuski, njemački, poljski, turski, perzijski, makedonski, albanski i slovenski jezik. Predstavljena je na više književnih manifestacija i festivala u Europi, Aziji i Južnoj Americi. Govori engleski, španjolski i turski, služi se ruskim i poznaje arapski jezik. Školovala se, odnosno duže je ili kraće živjela u Novom Pazaru, Beogradu, Novom Sadu, Sarajevu, Granadi, Beču i Istanbulu.

 

1. Poštovana Nadija, velika nam je čast da ovaj mjesec boravite u našoj maloj Kući za pisce. U Istru ste došli iz Meksika. S obzirom na Vašu biografiju svjetske putnice, čini se, to nije neuobičajen „skok“ za Vas! Molim Vas opišite nam kako su izgledali Vaši dani istarske aklimatizacije nakon Meksika i što za Vaše pisanje znači činjenica da ćete kolovoz provesti u Istri.

Odmah nakon intenzivnih meksičkih kiša, jer je u Latinskoj Americi trenutno kišna sezona, sletjela sam u istarsku vrelinu i ispostavilo se da mi je ovaj susret godišnjih doba bio vrlo inspirativan za pisanje. Uspjela sam da na relaciji Meksiko – Istra završim novu knjigu poezije.

Zahvalila bih odmah na početku Kući za pisce na prilici da dobijem ovu stipendiju, kao i ravnateljici Gradske knjižnice Pazin Majdi Milevoj Klapčić, zatim knjižničarima Ivi Ciceran i Zoranu Dajmanoviću koji su me srdačno dočekali.

Pisci, zaista, svuda imaju svoju kuću, a jedna od njih je u Pazinu.

 

2. U Meksiku ste, između ostalog, sudjelovali na književnim događajima posvećenim Vašoj poeziji. Na španjolskom jeziku objavljene su dosada dvije vaše zbirke pjesama. Nastupali ste prijašnjih godina i na književnim festivalima u Panami i Nikaragvi. Koliko se status poezije u Latinskoj Americi razlikuje od statusa koji ima u Europi, odnosno na Balkanu?

U Meksiku su predstavljene moje prethodne knjige poezije objavljene na španskom jeziku, a to su „Alfa Alef Elif“ i „Flamenko utopija“, a istovremeno je najavljen i prijevod knjige „88“ koji je trenutno u štampi. Imala sam dva predstavljanja moje poezije, u Mexico Cityju i Puebli odakle je moj izdavač. Iz Paname i Nikaragve nosim fascinantna sjećanja na oduševljenje publike a naročito djece, piscima i pjesnicima. Svi autori su se vratili u svoje zemlje začuđeni količinom autograma koje su dali u tih nekoliko dana. Međutim, taj festival u Nikaragvi se posljednjih godina ne održava i mnogi drugi poznati festivali u obližnjim zemljama su se takođe ugasili, tako da je moguće da i Latinska Amerika prolazi kroz teškoće koje su nama bliske. Načelno, mislim da je status poezije svuda u svijetu sličan. Ona suštinski može da preispituje društvo, da bilježi, opisuje i proživljava najteže i najljepše kroz šta prolazi humano, ali uvijek ima samo određen krug čitalaca.

 

3. Fascinantna su polja Vaših znanstvenih istraživanja, Vi ste otjelotvorenje suvremene komparativistkinje! Studirali ste orijentalne književnosti, bavili ste se drevnim književnim tradicijama koje su u našim školama ni ne spominju: kao što su književnost Bliskog i Dalekog istoka, mitovi sjevernoameričkih Indijanaca, književnost Latinske Amerike prije hispanizacije… a kao znanstvenica afirmirali ste se prije svega na polju komparativne balkanologije. Što za Vas kao književnicu i znanstvenicu znači pojam „svjetske književnosti“?

Moje naučno polje je komparativna balkanologija kao i komparativne relacije između istočnih i južnoslovenskih književnosti. O važnosti književnosti koje su označene kao Druge, pa su marginalizovane iz naših studijskih i školskih programa, a često i iz čitalačkog iskustva, promišljala sam prije svega kao pjesnikinja. Svjetsku književnost možemo pojmiti tek kada zavolimo punoću svijeta, koju ne čini samo naš zapadnocentrični doživljaj kulture, već i Istok i Zapad i Sjever i Jug. Najljepša ljudska i književna iskustva imala sam na onim tačkama gdje su kulture alefovski zaokružene kao neodvojiva cjelina.

 

4. Čestitamo Vam i na novom prijevodu zbirke mikropriča „88“, koja je upravo pod naslovom „88 Tasten“ objavljena u Švicarskoj. Knjigu je objavila „Edition taberna kritika“ iz Berna, na njemački jezik preveli su je slavisti Jan Dutoit i Andrea Stanek, predgovor za knjigu napisao je jedan od naših međunarodno najuglednijih slavista i jugoslavista Davor Beganović. Što za Vas znači čitati odnosno imati prijevod vlastite književnosti?

Moji poetski nagoni su duboko nomadski, kretanja i putovanja su neophodna za poeziju. Prijevodi su najljepša moguća putovanja, jer su to putovanja u druge jezike. Ovo je već drugi objavljeni prijevod knjige „88“, pored prijevodu na makedonski jezik, dok „Flamenko utopija“ ima više prijevoda i izdanja. Svaki od tih prevodilaca je postao koautor knjige i mene to izuzetno raduje. Tekst treba da se dijeli i da putuje, nekada i bez autora samog.

 

5. Moramo spomenuti i da je Vašu zbirku „88“, koju je 2022. godine objavio Buybook, uredio književnik Almin Kaplan, jedan od naših rezidenata i dobitnik nagrade Istarske županije „Edo Budiša“. Zbirka „88“ izrazito je dijaloška knjiga (u Bahtinovom smislu!), na specifičan način ovdje dijalog vode Vaša latinoamerička i balkanska iskustva. Osim toga ova knjiga nadilazi podjele književnosti na rodove (epika, lirika, drama), štoviše ona nadilazi i književnost kao umjetnost: u osnovi njezina koncepta su klavir i njegovih 88 tipki! Teško pitanje (uz osmijeh): što je to što Vas vodi preko svih granica, odnosno što za Vas znači „granica“?

Granica je onaj obruč, omča oko vrata koja se steže. To je motiv koji imam u više svojih pjesama. Potreba da se granice relativizuju ili potpuno brišu, skoro je pa životna, neophodna za normalno disanje. Ona je na neki način izjednačena sa pisanjem samim.

 

6. Taj sinkretizam glazbe i teksta dio je Vašeg autorskog identiteta. U Vašoj zbirci „Flamenko utopija“ nalazimo stihove: „moj prostor na kom plešem / pripada celom svetu / nikada / ne prestaje da postoji“ (pjesma „patrisija, flamenko plesačica“). Iz kojih se sve umjetničkih izvora crpite prilikom pisanja?

Prije svega iz empatijskog, iz nastojanja da što dublje proživim životne priče i doživljaje drugih. Muzika i sinkretizam su jedan od puteva da se to nastojanje prenese. Kada se granice relativizuju onda nastaje neizmjerna širina koja može da bude prostor za ples, stih, zvuk, a prije svega za slobodu.

 

7. Spomenuti stihovi na posredan način govore i o Vašem kozmopolitizmu. Pri tome, očigledna je i Vaša privrženost Sandžaku, tom osebujnom književnom prostoru. Doktorirali ste na piscu Ćamilu Sijariću (1913. – 1989.), kanonskom jugoslavenskom piscu, koji je najveći dio svoga opusa posvetio Sandžaku. Studentima Državnog univerziteta u Novom Pazaru predajete „Književno stvaralaštvo u Sandžaku“. Molim Vas da nam u nekoliko rečenica otvorite prozor u taj mikrokozmos.

Ćamil Sijarić je najpoznatiji pisac sa područja Sandžaka. Na njega je na suštinski način uticala usmena književnost i tradicija tog podneblja, prije svega Bihora u Crnoj Gori, koja je poznata kako po guslarima tako i po usmenoj lirici. Osim toga, njegov opus intertekstualno komunicira i sa slovenskom mitologijom, zatim mitologijama čitavog svijeta, folklorom, običajima, predanjima. Širina njegovog intelekta i talenta učinila je da lokalne, samo naizgled male priče, posmatra u kontekstu širine svijeta i pokaže univerzalno i opšteljudsko. Njegova pripovijetka ,,Bunar”, koja promišlja cjeloživotnu čežnju jednog čovjeka za vodom koju sanja, jedan je od najljepših proznih tekstova južnoslavenskih prostora.

 

8. I dok se u hrvatskim školama Ćamil Sijarić već desetljećima ne spominje, Meša Selimović i njegovi romani još uvijek se čitaju i u školama i u knjižnicama. Napisali ste cijelu studiju o njegovom romanu „Derviš i smrt“ i religijskom podtekstu toga romana. Kakav je, prema Vašim istraživanjima, odnos tog vrhunskog modernog romana prema islamu i religioznosti uopće? „Derviš i smrt“ danas je školska lektira, kako učenicima približiti taj roman bez simplificiranja?

Moja analiza pokazuje da je to roman koji posmatra čovjeka u odnosu na univerzalne religijske težnje koje daju savršene ideale. Ono što tekst romana pokazuje jeste ogoljena ljudskost, čovjek u svoj svojoj nesavršenosti. Derviš je svaki čovjek, on je kontrast između života i smrti, ali i ujedinjenje ta dva fenomena u ljubavi koja je jedini istinski pokretač.

 

9. ,,Ako sve postane Zapad, gdje će Sunce izlaziti?“ citirate na jednom mjestu jednog od najvažnijeg pisaca naših prostora Semezdina Mehmedinovića. Vama je, čini mi se, Istok vrelo nepresušne inspiracije, dapače, ako smijem parafrazirati: Sunce Istoka ogleda su Europi upravo u složenoj kulturnoj baštini Balkana, kojom se Vi ponajviše bavite. Što je ono najljepše što smo je nama došlo i što dolazi s Istoka? Odnosno što se događa s podjelom na Zapad i Istok kada se ona pokušava utvrditi na Balkanu?

Istok je jedan od koraka ka zaokruženju punoće svijeta. Za mene ni Istok ne bi bio potpun da nije tog zaokruženja. Najljepše na Balkanu je njegova kulturna slojevitost, višeslojnost, kompleksnost, a istočno nasljeđe je samo jedan od slojeva bez kog ne bismo bili cjeloviti.

 

10. Vašu posljednju znanstvenu knjigu „Tačke ispod teksta, istočno od zapada: prilozi južnoslovenskoј komparatistici i interkulturalnom čitanju“ odlikuje veliki raspon tema. Knjiga je podijeljena na 5 poglavlja, a u posljednjem se bavite dječjom književnošću. Gradska knjižnica Pazin poznata je po programima vezanim za književnost za djecu (između ostalog u Pazinu se svake godine odvija Festival slikovnice „Ovca u kutiji“). U tom se poglavlju bavite i ilustracijama kao bitnim segmentom umjetničke sugestivnosti slikovnica za djecu. Što Vas je privuklo toj temi i što je to što izdvaja pisce i spisateljice koji pišu za najmlađu publiku?

Između ostalih predmeta, na univerzitetu predajem i književnost za djecu pa je to jedno od polja mog naučnog interesovanja. Kako me generalno zanima intermedijalnost, tako me ta tema zanima i vezano za knjige za djecu. Prije svega u toj studiji mi je bilo zanimljivo signalističko poigravanje slikom, tako da slika postaje dio stiha. Pisci za djecu morali bi ostati i biti djeca i produbljeno doživljavati fenomen djetinjstva kao jedan od najkompleksnijih antropoloških fenomena. Infantilno je često mnogo kompleksnije od onoga što smatramo odraslim, zrelim. O tome sam promišljala i u knjizi „88“, u tekstovima u kojima se posmatraju djeca u ratu. Mnogi tekstovi i knjige posmatraju ratna dešavanja iz perspektive koja je samo naizgled infantilna a zapravo je mnogo dublja i ljudski ogoljenija od doživljaja rata koji imaju odrasli.

razgovor vodio Neven Ušumović