Intervju sa Sarom Kopeczky

Sara Kopeczky (1992.) odrasla je u Splitu, gdje i danas živi. Po struci je profesorica engleskog i talijanskog jezika. Tijekom studija uređivala je časopis „Split Mind“, a trenutno je urednica regionalnog časopisa za književnost i umjetnost „Libartes“. Za portal „Booksa“ pisala je književne preporuke i kolumnu Autorica vs. svijet, a za Gradsku knjižnicu Marka Marulića u Splitu snimala je podcast Zapričavanja i vodi književne tribine Librokazi. Osim nagrađene zbirke priča „Više ne znam tko si“ objavila je još knjigu za djecu „Priče iz Drugozemske“ (2022.), zbirku pjesama „Kamen, školjka, papir“ (2021., nagrada Mak Dizdar) i zbirku priča „U potrazi za jugom“ (2020., nagrada „Trećeg Trga“).

Spisateljica Sara Kopeczky dobila je Godišnju književnu nagradu Istarske županije – Regione Istriana „Edo Budiša“ za zbirku priča „Više ne znam tko si“ (Hena com, Zagreb, 2022.). Nagrada se počev od 2012. godine dodjeljuje svake godine mladim autoricama i autorima iz regije za objavljenu zbirku kratkih priča. Kao što je poznato Nagrada se sastoji od jednokratne novčane nagrade od 1.000,00 eura te jednomjesečnog boravka u Kući za pisce – Hiži od besid u Pazinu; Kopeczky je hrabro izabrala siječanj za svoj boravak u Istri, pa smo povodom toga napravili intervju s njom.

1. Draga Sara, dobrodošla u Kuću za pisce! Nadam se da si usprkos hirovitim siječanjskim vremenskim prilikama našla svoj kreativni ritam i u Pazinu. Što za tebe znači ovakav jedan rezidencijalan boravak na početku godine, kakve si književne nacrte ponijela sa sobom iz Splita?

Kao prvo, velika hvala cijeloj pazinskoj ekipi koja stoji iza organizacije ove rezidencije – zaista ste učinili da se ovdje osjećam dobrodošlo. Najdragocjeniji dar koji mi je ova rezidencija dala jest upravo mir, odnosno prostor i vrijeme, proverbijalna „vlastita soba“ za pisanje, koja nam svima, čak i kad je imamo, nedostaje, jer na njena vrata u svakodnevnom životu često kucaju poslovne i druge obaveze, partneri, djeca, kućni ljubimci i sve ono drugo što možemo i ne moramo voljeti, ali ne možemo ignorirati. Ovdje toga nema – ovdje sve vrijeme i prostor pripadaju piscu, i to je od neprocjenjive vrijednosti za stvaralaštvo.

Iz Splita sam ponijela nacrt za svoju novu zbirku priča u nastajanju, radnog naslova „Cvilidretine kćeri“, za čije sam pisanje dobila potporu  Ministarstva kulture i medija. Zbirka je to koja je dodatno nadograđuje i ide korak dalje od moje prethodne zbirke „Više ne znam tko si“, za koju je identitet jedno od gorućih pitanja. Nova zbirka još dublje ulazi u psihološku karakterizaciju likova: „Cvilidretine kćeri“, zadojene na istoj tradiciji, imaju puno toga zajedničkoga, od straha od govorenja svoje istine, straha da su zaboravile koja je to uopće istina, i možda više od svega, straha da će, jednom kad ih netko vidi u njihovoj istini, nestati i raspršiti se, baš kao Cvilidreta na kraju priče. Očekujem da ću knjigu završiti kroz ovu godinu.

2. Tvoj stvaralački put karakterizira umjetnička svestranost: osim u književnosti, okušala si se i u glazbi i u dramskim oblicima. Kako se to odrazilo na tvoje pisanje i uopće na tvoj pristup književnom polju? Molim te da nam malo približiš tvoje formativno razdoblje.

Kreativnost je moj osnovni životni princip. Kao djevojčica, paralelno sam pohađala dvije škole, gimnaziju i glazbenu, u kojoj sam svirala violinu. Također, sve što se moglo raditi rukama i uključivalo je kreativnost, bilo je „moje područje“, od šivanja, crtanja, kuhanja, izrade nakita, playdrame, sve me zanimalo i u svemu sam se htjela okušati. Imala sam sreću što sam odrasla u umjetničkoj obitelji koja je prepoznala i podržala moja kreativna nastojanja, tako da sam zaista imala priliku tijekom odrastanja istražiti različite kreativne discipline. Međutim, iako me puno toga zanimalo, oduvijek sam osjećala da su moj pravi put riječi i književnost. Ta svestranost i sklonost eksperimentiranju ipak se zadržala i u mom pisanju, zbog čega danas pišem i poeziju, i kratke priče, i romane, i drame, i pjesme za uglazbljivanje i marketinške tekstove i još štošta. Ta raznolikost drži me kreativno „budnom“ i inspiriranom, i mislim da je ona ključ svega što radim: vjerujem da me upravo pisanje različitih tekstova sinergijski učinilo boljim piscem u svakoj od tih disciplina.

3. Žiri Nagrade „Edo Budiša“ u svom je obrazloženju posredno iskazao fasciniranost zrelošću tvoje poetike: „Čitatelja iznenađuje ujednačenost književne kvalitete ovih tekstova, suverenost s kojom autorica izmjenjuje dijaloške prizore, introspektivne momente i retrospekcije, te s kojom upravlja provodnim motivima svojih priča omogućujući im da u obratu radnje postanu sugestivne, otvorene figure, poticajne za daljnja domišljanja i refleksiju.“ Dakako, ti su „iznenađeni čitatelji“ sami članovi žirija! No, postavlja se pitanje: jesu li sve ove priče nastale u posljednjim godinama tvoga stvaralaštva ili se radi o izabranim pričama iz tvog očigledno bogatog kreativnog arhiva? Naime, ovo zbirku čini čak dvadeset i šest priča…

Jako sam zahvalna žiriju što je izdvojio moju knjigu na natječaju i opisao je tako lijepim riječima. Činjenica da je netko tko me ne poznaje pročitao moju zbirku i ocijenio je kao kvalitetnu, posebno kad se radi o stručnom žiriju, velika mi je potvrda i motivacija za nastavak rada.  Tih „čak“ dvadeset i šest priča je zapravo brojka koja je ostala nakon izbacivanja barem trećine priča, koliko ih je bilo u originalnoj verziji. Imam tu sreću da sam jedna od onih pisaca koji pišu brzo i lako, pa uvijek završim s puno više teksta nego što dospije u tiskanu verziju knjige. Sve priče iz ove zbirke nastale su u istom vremenskom razdoblju, odnosno u nekoliko mjeseci do godinu dana. U arhivi je ostalo još dosta materijala, od kojeg dio vjerojatno nikad neće ići van jer ne udovoljava mojim kriterijima kvalitete, ali tu je i dio na kojem još namjeravam raditi i ukomponirati ga u neki od narednih rukopisa.

4. U prvim pričama ove zbirke „imamo starmalu djecu opterećenu traumama, na kraju nas, pak, čekaju izgubljeni, podjetinjili starci“… piše dalje u obrazloženju žirija. Koliko je taj koncept „kruga života“ odredio sastavljanje ove tvoje nagrađene zbirke? Je li postojao od početka ili je to rezultat selekcije i uokvirivanja priča prilikom sastavljanja zbirke?

Kad sam tek počela pisati priče koje su na kraju sačinile zbirku, nisam imala jasnu viziju o kakvoj će se knjizi raditi, ni kojim redoslijedom ću posložiti priče. Glavna tema, koja se provlači kroz cijelu zbirku, a to su narušeni i iznova izgrađeni identiteti, gubitak i pronalazak samih sebe i drugih, što zapravo svi radimo cijeli život, izronila je spontano nakon što sam već napisala popriličan broj priča. Može se reći da mi je ova knjiga, nakon što sam je napisala, rekla što sam kao pisac htjela reći. Radilo se o temama kojima sam se dosta bavila u vrijeme kada je knjiga nastajala, pa su se one prirodno reflektirale i u mom pisanju. Tek kad sam napisala sve priče, trebalo je pronaći logičan način da je sastavim, i baš zbog cikličke prirode života i pitanja koja nas zapravo uvijek prate, od djetinjstva do starosti, odlučila sam se za takav konačan odabir.

5. Vrlo rijetko se u tvojim pričama tematizira širi društveni kontekst. Pripovijedanje je fokusirano na obiteljske odnose, pa još i uže: na intimu međuljudskih odnosa. Što te je privuklo tim tematskim krugovima?

Vjerujem da se širi društveni kontekst najbolje uočava u mikrosvemirima užeg konteksta, a obitelj je, barem ja tako vjerujem, osnovna jedinica društva. Sve ono što je u društvu dobro i loše vidi se u prosječnoj obitelji, koju sačinjavaju složeni međuljudski odnosi.
Psihologija je, uz književno stvaralaštvo, moja druga velika ljubav, i trenutno sam u edukaciji za psihoterapeuta tjelesno orijentirane psihoterapije. Što više učim o složenosti ljudske prirode i o tome zašto ljudi rade ono što rade, odnosno koji su najraniji korijeni našeg današnjeg ponašanja i odabira, to psihološka karakterizacija mojih likova postaje, nadam se, uspješnija i preciznija. Vjerujem da mi je čitanje, odnosno empatija prema sudbini likova omogućila lakše razumijevanje ljudskih poteškoća, ali isto tako, i da me je edukacija iz područja psihologije učinila boljim piscem, koji lakše razumije motivaciju likova i prikazuje je u tekstu.

6.  U konstrukciji tvojih priča česta je asinkronija dva pripovjedna toka, nepodudarnost osobnih priča koja vrhuni u konačnom udaljavanju glavnih junaka. Pri tome su osobito ženski likovi žrtve takvih nesporazuma, bolje rečeno nerazumijevanja i odsustva empatije. Kontinuitet patrijarhalnog nasilja se jedne strane, a s druge samoomalovažanje junakinja… Koliko je  feministički angažman pokretač tvoga pisanja i nastupa u književnoj javnosti?

Svi smo mi junaci vlastitih priča i svijet doživljavamo iz svoje perspektive, koja proizlazi iz svega onoga što jesmo, od temperamenta do životnog iskustva. Vrlo je rijetko da se nečiji koktel osobnosti i iskustava poklopi s našim u tolikoj mjeri da poželimo dio svog životnog puta (ili čak cijeli put) podijeliti s tom osobom, o kojoj god vrsti odnosa se radi, obiteljskom, prijateljskom, poslovnom, ljubavnom itd. Češće se negdje na tom putu dogode iskliznuća i udaljavanja, a kako je to toliko univerzalno iskustvo, s kojim smo svi koji smo na ovoj zemlji proveli neko vrijeme imali doticaj, mislim da je vrlo prirodno da se takva dinamika preslika i u pisanje. Ne bih rekla da to nužno ima veze s feminizmom, već s općenitom ljudskom prirodom, samo što je meni, kao ženi, prirodnije i lakše pisati o takvim stvarima iz ženske perspektive. Ne bježim od društvenom angažmana, ali ga ni ne forsiram: nikad ne bih napisala priču samo zato da bih poslala određenu društvenu poruku, naprosto zbog toga što vjerujem da ta priča onda ne bi bila dobra, već bi djelovala umjetno i isforsirano. Možda neki pisci to mogu uspješno izvesti, ali ja nisam jedna od njih. Zbog toga je sav angažman u mojim tekstovima u njih upisan prirodno i organski, zašto što je to zahtijevao određeni lik ili zaplet, a ne zbog moje programske odluke prije pisanja.

7. Split je hrvatski književni fenomen po broju spisateljica i pisaca koji u svojim djelima prenose iskustvo odrastanja, života, pa i bijega iz tog grada. Koja su tvoja iskustva? Što te drži u Splitu?

Split je grad ekstrema. Neki gradovi, poput Splita, glasni su i jarki, gotovo drski. Udare te svojom ljepotom, temperamentom i kaotičnim šarmom. Drugi gradovi, poput primjerice Pazina u kojem trenutno boravim, nježniji su i mirniji. Njihova ljepota je prigušenija, manje napadna, i manje od tebe traži. Split te svakim trenutkom boravka u njemu izaziva na borbu. Protiv snažnog sunca, protiv jake bure, protiv okrutnosti života u sredini orijentiranoj na snalaženje koja najviše vrednuje tvoju sposobnost da budeš snažan, unatoč teškoćama. Pazin je manje zahtijevan, ugodan je i mekan. Dok su Splitu ljudi viču, ovdje pjevaju. U Splitu zahvaljuješ vozačima koji ti stanu na pješačkome, a ovdje ti staju i prije nego što do pješačkog stigneš. Split je grad koji se stalno dokazuje, a Pazin kao da nema tu potrebu, ne želi zavesti nikoga drugoga osim ljudi koji u njemu žive, dok Split živi od turista i svake godine smišlja kako da im se još malo dublje uvuče u novčanike.
Govoriti o rodnom gradu isto je kao govoriti o vlastitoj obitelji: jedino njeni članovi imaju pravo govoriti jedni protiv drugih, a ako itko izvana kaže nešto loše o njima, braniš ih bilo to razumno ili ne. Takav je moj odnos prema Splitu. Kad stavim na papir sve ono dobro i sve ono loše što život u Splitu podrazumijeva, moja računica još uvijek ide u njegovu korist, tako da se trenutno ne vidim u odlasku odavde.

8. U priči „Nećeš valjda plakati“ glavni junak je dječak koji pati od osjećaja manje vrijednosti u obitelji, ta se unutarnja konstelacija još više pojačava u školi. No u priči dolazi do obrata: učiteljica potiče malog junaka da se isplače, da se oslobodi. To je vrlo rijedak slučaj empatije u međuljudskim odnosima u tvojim pričama i interesantno je da poticaj na emotivno oslobađanje u ovoj priči dolazi od aktera koji nije član obitelji. Zašto je i danas u književnosti bitno artikulirati obiteljske traume i potisnute emocije?

Iako je pisanje i uređivanje knjiga danas u centru mog privatnog i profesionalnog svijeta, ranije sam radila kao učiteljica, odnosno profesorica različitim uzrastima. Iako se ne priklanjam slijepo onome „piši o čemu znaš“, zahvaljujući tom iskustvu dobro znam koliki utjecaj na mlade može imati lijepa i utješna riječ, posebno kad im je teško i suočavaju se s problemima koji su preveliki da bi ih u potpunosti razumjeli u tom uzrastu, a ta lijepa riječ dolazi od nekoga iz pozicije autoriteta. Rekla bih da odrasli često podcjenjuju koliki utjecaj imaju na djecu i mlade, bilo da se radi o vlastitoj djeci, ili onima iz bliske okoline ili poslovnog okruženja. Neka riječ ili gesta, i pozitivna i negativna, može nekom mladom čovjeku, bez pretjerivanja, promijeniti život. Velika je odgovornost raditi posao u kojem ste primjer novim naraštajima, i zaista se divim svima koji taj posao rade kvalitetno i s ljubavlju.
Vjerujem da je književnost prostor u kojem možemo artikulirati sve ono što je teško izgovoriti, a također i ima katarzičnu moć: pisanje o potisnutim emocijama uslijed raznoraznih trauma omogućava nam da te emocije sagledamo u jasnijem svjetlu, i tako ih, na neki način, i otpuštamo, odnosno transformiramo u razumijevanje, iz kojeg dolazi oslobađanje.

9.Imaš veliko iskustvo različitih umjetničkih radionica, a posljednjih godina i vodiš radionice pisanja. Koja je terapeutska dimenzija tih radionica? Imaš li neke metode za održavanje umjetničkog fokusa takvih okupljanja ili smatraš da je emotivno pročišćenje neodvojivo od potrebe polaznika za takvim okupljanjima?

U sklopu udruge „Pisci za pisce“, čija sam osnivačica i predsjednica, osim uredničkih poslova, ghostwritinga i writing coachinga, također držim i radionice pisanja različitog formata, uživo i online, jednokratne i višemjesečne. Neke radionice namijenjene su prije svega onima koji žele usavršiti svoj spisateljski proces, odnosno poboljšati svoju vještinu, i na takvim radionicama naglasak je na tome kako izbjeći početničke greške i dobiti tekstove sa što višom umjetničkom vrijednosti. Radionice ekspresivnog pisanja, s druge strane, namijenjene su prije svega osobnom rastu i razvoju. Na takvim radionicama fokus nije na uređivanju tekstova, već na oslobađanju kreativnosti i boljem razumijevanju samih sebe. Sve moje radionice su autorske i posebno osmišljene tako da obuhvaćaju najvažnije pojmove područja kojim se bave. Doduše, vjerujem da je nemoguće imati radionicu koja je u potpunosti crno – bijela: čak i kod „klasičnih“ radionica, polaznici će vrlo vjerojatno doživjeti i terapeutsku dimenziju pisanja, ali će i polaznici ekspresivnih radionica primijetiti da im riječi sve lakše teku, čak i ako im to nije bio primarni cilj upisivanja radionice.
Dugo me je mučilo pitanje: kako spojiti sve te ljubavi, kreativno pisanje, psihologiju i rad s ljudima, u jednu priču? Onda sam shvatila da su sličnije nego što se to na prvu čini.
U središtu svih je potraga za pravom pričom i razumijevanje ljudske psihologije, i to je ono što nastojim dati svojim polaznicima, za koji god koncept radionice se odlučili.

razgovor vodio Neven Ušumović