Intervju s Igorom Ivkom

Igor Ivko (Varaždin, 1986.) studirao je filozofiju, diplomirao etnologiju i kulturnu antropologiju. Završio je edukaciju iz geštalt terapije. Živi u Varaždinu. Kratkim pričama ulazio je u šire i uže izbore književnih natječaja, između ostalih bio je i finalist nagrade Lapis Histriae 2018. godine (tema: „Azil“). Pobijedio na Tportalovu natječaju za kratku priču „Svijet je možda stao, ali ne i mi“ 2020. godine. Ugledna zagrebačka nakladnička kuća Disput izdala mu je zbirku priča „Nepovredivo mjesto“ (2021.), a ove godine i roman „Početnici“.

U jednoj od ponajboljih godina književne nagrade Istarske županije – Regione Istriana „Edo Budiša“, kada je u konkurenciji bilo jedanaest knjiga kratkih priča objavljenih u 2021. godini, a u finalu čak šest (vrijedi ih nabrojati: Igor Ivko s knjigom „Nepovredivo mjesto“, Saša Guberinić s knjigom „O ostalima“ (Gradska biblioteka „Karlo Bijelicki“, Sombor), Lazar Pavlović s knjigom „Priče od Adamu“ (PPM Enklava, Beograd), Dinko Kreho s knjigom „Odmor od kulture“ (Durieux, Zagreb), Luca Kozina s knjigom „Važno je imati hobi“ (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb) i Ivana Miljak Karanfilov s knjigom „Danas kada sam došla kući“ (Narodna biblioteka „Jovan Popović“, Kikinda)), Igor Ivko proglašen je jedanaestim laureatom Nagrade. Mediji i književna javnost s odobravanjem su reagirali na takvu odluku žirija te time dodatno naglasili vrijednost Ivkovog prvijenca. Kao što je poznato Nagrada se sastoji od jednokratne novčane nagrade od 1.000,00 eura te jednomjesečnog boravka u Kući za pisce – Hiži od besid u Pazinu; Ivko je izabrao kolovoz za svoj boravak u Istri, pa smo povodom toga napravili intervju s njim.

 

1. Dragi Igore, dobrodošao u Istru, u Kuću za pisce, tvoj novi dom! I odmah pitanje na tu temu: tvoje obje knjige obilježene su gastarbajterskim iskustvom, gorkim urušavanjem iluzija o svijanju gnijezda u „velikom svijetu“, temeljitim preispitivanjem glavnih junaka o tome kako i gdje naći mjesto u kaotičnom društvenom životu… Što za tebe znači biti makar na mjesec dana u kući koju si „stekao“ svojim književnim radom?

Hvala ti na dobrodošlici!

Znači mi mnogo i pošto se konstitutivno prepoznajem kao melankolik, već mi je žao što to brzo završava. Jer, još davnih dana kada sam slao priče na natječaje imao sam neku fantaziju, želju, kako bi bilo lijepo dobiti boravak u Kući za pisce. I to se ostvarilo. Uživam u svakom danu. I ako se ponovno rodim opet ću se prijaviti za boravak ovdje.

 

2. Usavršavao si se u različitim poljima društvenih znanosti, a s druge strane iskusio što znači biti na tržištu rada. Koje mjesto u tvom unutarnjem životu zauzima pisanje, što ti daje književno svjetotvorstvo?

Daje mi mentalnu čistoću, čistinu i širinu. Ja sam zapravo u tekstovima svakog dana, konstantno zapisujem, bilježim, skiciram, slažem, promišljam, čitam, ne poznajem za drugačiji način života, i volim taj dio. Stoga pisanje doživljavam ne kao produžetak sebe, već kao suštinski dio sebe.

 

3. Nagrađena zbirka kratkih priča „Nepovredivo mjesto“ sastoji se od, kako si jednom prilikom rekao, „20 kratkih priča i zatim 20 još kraćih“. Fascinantno je bogatstvo književnih postupaka u tvojim pričama, tvoja zbirka ne čita se kao knjiga s kojom tek ulaziš u književno polje, nego kao završnica jednog dužeg razdoblja pisanja. Kako danas gledaš na povijest nastanka te knjige, koji su ključni momenti procesa ukoričavanja „Nepovredivog mjesta“?

Još uvijek ne gledam s nostalgijom, jer je taj dio još nekako prisutan. Možda i zato jer su „Početnici“ pisani u isto vrijeme, crpili su se iz istih izvora, a budući da su nedavno objavljeni, potencirali su taj osjećaj koji se akumulirao svih dosadašnjih godina. Imam osjećaj da je sa „Početnicima“ jedan dio mojeg i pisanja i promišljanja i života došao kraju.

Živjeti i proživljavati neke stvari čija je energija ušla u zbirku priča nije uvijek bilo zabavno, no sad s ovim odmakom, kad se mnogo toga zaokružilo, taj proces stvaranja i življenja gledam sa zadovoljstvom. Puno je rada i vremena uloženo, naravno, to je rad koji obožavam, a ponekad se i pitam čemu svo to mrčenje hartije. No, odabrao sam to što sam odabrao. Ključni momenti su ukratko  Ivan Tomašić i Disput. Da sam birao ne bih mogao bolje izabrati.

 

4. U lipnju si objavio svoj prvi roman, pod nazivom „Početnici“. Prije nego što uđemo u svijet tvog novog djela, moram spomenuti kako me je razveselilo kada sam vidio da je i ovu tvoju knjigu izdao Disput, da je autorica naslovnice ponovno Dina Rain, te da je, kao kod prethodne knjige, urednik i pisac pogovora Ivan Tomašić, izvrsni književni kritičar čije tekstove već jedno duže vrijeme nemamo prilike čitati. Prilikom prošlogodišnje svečanosti dodjele Nagrade „Edo Budiša“ istakao si da je knjiga „Nepovredivo mjesto“ ujedno i timsko djelo, u kojoj mjeri se to odnosi na „Početnike“?

Dina je moja životna družica pa poznaje i dijeli iznutra atmosferu i energiju i priča i romana i znao sam da će ono što će odabrati za naslovnice biti ono što odgovara onome što se unutra nalazi.

I „Početnici“ su timsko djelo, kao i sva književnost, jer morao je netko negdje nekad i napisati (a netko i objaviti) da bih ja to mogao pročitati i da bi se mogao referirati itd. No, iako nije bio urednik, Tomašićev komentar i poticaj (još kod prvog čitanja „Početnika“ u rukopisu) su bili itekako snažan pogon da nastavim tamburati po tome, jer nakon 3 godine se vratiti tom tekstu zahtijevalo je veliku količinu energije koju svako završavanje traži. No, mislio sam, ako je Tomaš rekao da je dobro, tko sam ja da u to ne vjerujem.

Druga osoba je, naravno, samozatajni Josip Pandurić, čiji me pristup i meni kao autoru, osobi i mojem radu uvijek ispunjava zadovoljstvom. Njegova je prisutnost snažna, ali nenametljiva, i to mi je izvanredno za suradnju koja se prožima na više razina kad je rad na nečem tako intimnom kao što je pisanje u pitanju. On je uređivao knjigu. Kao što sam već i naveo, meni je od prvog dana, kada još nisam imao pojma što znači uređivanje knjige, i kada sam dobio povratnu informaciju od nekolicine ljudi iz Disputa koji su pažljivo, ozbiljno, promišljeno davali svoje komentare, bilo nevjerojatno s koliko se pažnje prilazi tom poslu. Tako je i sad bilo. Njihova razina rada i posvećenosti zadatku kojeg obavljaju nužno u meni proizvodi osjećaj dužnosti da i ja budem na toj razini. Tako da su svi ti ljudi, njihov direktni i indirektni pristup, njihova podrška na kraju, doprinijeli da su ove dvije knjige iz mene izvukle onoliko koliko u ovom trenu mogu.

 

5. U obrazloženje žirija Nagrade „Edo Budiša“ između ostalog stoji kako tvoje junake „zatičemo u kriznim situacijama kao što su izgaranje na poslu, bračna prevara, autodestrukcija, prisilna selidba…“ Mladi junaci tvog romana Lota i Marin nastavljaju taj niz, zatičemo ih u velikom njemačkom gradu (po nekim motivima prepoznajemo neimenovani Berlin) u borbi za dostojan posao, u koji, pak, dolaze još uvijek puni strasti za društvenim životom, čiji proplamsaj su kao studenti filozofije nakratko doživjeli prilikom blokade fakulteta u dalmatinskom gradu (po nekim motivima prepoznajemo neimenovani Zadar). Već u pričama bila je očigledna važnost tvog doživljaja i iskustva stvarnosti u kreiranju zapleta; u ovom romanu više je naglašeno specifično generacijsko iskušavanje otvorenosti svijeta. Koji je bio tvoj osnovni poriv za pisanje ovog djela, jesi li u početku imao plan napisati generacijski roman?

Uh, ne znam što bih sa oznakom generacijski roman i što točno znači, pa ću je staviti u zagradu. Osnovni poriv je bio natječaj Marin Držić (na kojem sam uvijek zbrajao što ću napraviti sa tih nekoliko desetaka tisuća kuna, nisam naravno napravio ništa). To nije išlo, pa sam zimu 2017., kad je prešao rok za Držića, odlučio, slat ću ga na VBZ (to je sto tisuća kuna, nije za alfu romeo sa 250 konja, ali ipak za nešto jest) no ni to nije prošlo. Dva put sam prijavljivao na Ministarstvo kulture, sa različitim naslovima, da tu ušićarim nešto. Ništa. Zato sam i mogao tako samodopadno nedavno izjaviti u intervjuu za tportal da od književnost neću imati nikakve koristi. Mislim da je tu resantiman na djelu. No, onda sam ga nastavio dalje pisati. Povuklo me. I sada imamo to što imamo.

 

6. Veliku novinu o odnosu na tvoju zbirku priča predstavlja središnji dio romana gdje u fingiranim dokumentarnim fajlovima čitamo Marinov, a zatim Lotin doživljaj studentske blokade i početak njihove ljubavi. Time otvaraš prostor pripovijedanju koje se više bavi emocijama, imaginacijom, promišljanjima o osnovnim životnim vrijednostima. Koliko ti je za pisanje ovog romana bila bitna ta dinamika izmjene pripovjednih pozicija, prijelaz s pripovijedanja u trećem licu na pripovijedanje u prvom licu (i natrag)?

Drago mi je da si to tako doživio!

Prva verzija je bila gdje su svi dijelovi napisani iz pozicije neutralnog pripovjedača. I vidio sam (a u isto vrijeme mi je i Josip javio svoj dojam) da bi trebalo nešto napraviti sa blokadom. Ovako je to zamišljeno. 1.dio je sa poglavljima, jer su oni još u linearnom svijetu. Dani dolaze jedan iza drugoga što znači da se i njihov bankovni račun mijenja, postoji budućnost.

Marin piše dnevnik – trebao mi je “objektivni” pristup iznutra, koji će prikazati Marina, njihovo upoznavanje, blokadu; bilo mi je važno kako će taj dio sa blokadom izgledati, jer kao što je rekao Matej Ivušić ta tema može lako preći u kič, pamfletizam, cinizam. I falila mi je i Lota u svemu tome. Ona je trebala da tu svu energiju prenese, oživi i dočara, jer ne može se o blokadi pričati iz trećeg lica, kao da tu nije bilo nikakvih subjekata, tijela i življenog iskustva.

Treći dio je kada više nema oznaka poglavlja, sve se miješa u tom velikom gradu, gdje se lagano gube orijentiri i u njima i izvan njih.

 

7. Borba za život u velikom njemačkom gradu ispripovijedana je u trećem licu, pripovjedač je u tim dijelovima izrazito prikriven, uvid čitatelja u mjesto zbivanja radnje vrlo je sužen, doslovno minimalistički. Minimalistička je i svakodnevica junaka s repeticijom istih „poslovnih“ obrazaca. Diskrepancija između grada o kome su sanjali Lota i Marin i grada u kome se bore za dostojan život naprosto je užasavajuća. Veliki europski gradovi danas su mladima u Hrvatskoj još privlačniji i naizgled još pristupačniji, koje je tvoje iskustvo i kako ti gledaš na njihove životne priče, na sve snažniju tendenciju iseljavanja mladih?

Gledam sa smiješkom. Da nije bilo ekonomskih turbulencija nikad ne bih vidio Berlin na način na koji sam ga vidio i doživio. Ne postoji bezveze izraz immigrant mentality. Takvo iskustvo življenja dovodi te u situacije u kojima se sam ne bi doveo i izvlači iz tebe nešto što sam, da je sve normalno, ne bi izvukao. Tako da mi je životno koristilo, zato jer je dobro završilo. Ovdje neću ulaziti u sistemske probleme što kapitalizam radi zapravo radnicima itd., jer je to već dobro poznato, i na kraju dana o tome sam i pisao u „Početnicima“.

Koliko shvaćam i vidim, živimo u vremenu kada će promjene koje nam donosi klima (što se već i dešava u velikoj mjeri) velikom broju ljudi onemogućavati da imaju neko fiksno nepovredivo mjesto. Zato sam naravno za rušenje zidova, betonskih, žilet žica, ali prije svega za rušenje zidova u glavama i tijelima (jer nije neka novost da se strah i traume skladište u tijelu), za što je ključno obrazovanje, promišljanje, borba, organiziranje, suosjećanje, itd.

Ovaj roman puno duguje moj bliskom drugaru, Saši Petroviću Saletu. Kad sam bio neodlučan, neinformiran, u sebi izgubljen student, on me svojim entuzijazmom i znanjem povukao u blokadu, kao što je i moj boravak u Berlinu njegova zasluga.

 

8. I Lota i Marin studenti su filozofije i to dovodi do različitih ironičnih situacija kada se nađu u njemačkoj prijestolnici, u jezičnom okružju u kome su nastali veliki filozofski sistemi. Navodim samo primjere „mudrosti“ koje Marin dobiva svakodnevno na SMS od svoga nadređenog dok radi kao dostavljač hrane na biciklu: „Svijet je igračka, o vama ovisi kako ćete igrati. Samo o vama.“ „Vaš život je vaš potpis…“ Moje pitanje je također ironično: pomaže li ikakva filozofija mladom čovjeku u susretu s velegradskim tržištem rada?

Samo nas filozofija može spasiti. To mislim zato jer je pristup koji filozofija dozvoljava pristup pažnje, polaganosti, prisutnosti, kontemplacije, sve ono čega nema u svakodnevnom iskustvu onoga u čemu se budimo i u čemu živimo. Nisu slučajno amfetamini toliko rašireni. Tako da filozofija može pomoći u tržištu rada na način kao što je Hrenu u priči Znoj pomoglo da shvati da ga netko zajebava u cijeloj toj priči.

 

9. Posebnu vrijednost tvojim pričama, a možda još više ovome tvome romanu, daje činjenica da vrlo promišljenom književnom poetikom približavaš čitateljima nevolje u koje upada čovjek današnjice, čovjek pokraj kojih na ulici većina prolazi s ignoriranjem, bez i najmanjeg impulsa za uživljavanjem i suosjećanjem. Lota i njezin bunt, njezina strasna imaginacija, osobito privlače čitatelja tvog romana. Na koji način, po tvom mišljenju, književnost još uvijek čuva taj glas pobune?

Ja zato i volim Lotu. Jer je spremna ići do kraja bez zadrške. I naravno, ona je to i napravila. Možda sam je zato i pisao, da mi da malo svoje snage.

Zanimljiva mi je debata o angažmanu u književnosti. Odgovorit ću ponovno ono što sebi stalno govorim na to pitanje, posuđujući izjavu: Ako imaš poruku odi na poštu. Tu se sukobljavaju likovi na Kiševom ulasku u „Homo poeticus“, Nabokov i Orwell. Parafraziram, Orwell kaže da je tamo gdje je iz pisanja ispustio politiku napisao kićenu vodicu, tojest brbljao je. Nabokov kaže, pod cijenu da bude strijeljan, tamo gdje umjetnost dođe u dodir s politikom, neminovno pada na razinu ideološkog bofla. Bliska mi je ta dilema i trudim se da u svojem pisanju spojim i jedno i drugo jer je važno. Fantazije su uvijek mijenjale svijet.

 

Razgovor s autorom vodio Neven Ušumović