Tanja Stupar Trifunović u Kući za pisce u Pazinu

Tanja Stupar Trifunović (Zadar, 1977.) diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjaluci, gdje i danas živi. Od 1999. godine do danas objavila je pet knjiga poezije, knjigu priča, dva romana i grafički roman „More je bilo mirno“ (u suradnji s ilustratoricom Tatjanom Vidojević, 2020.). Za roman „Satovi u majčinoj sobi“ (2016.) dobila je Europsku nagradu za književnost, nagrade „Risto Ratković“ i „Milica Stojadinović Srpkinja“ za najbolju knjigu poezije dobila je za zbirku pjesama „Razmnožavanje domaćih životinja“ (2018.), a Vitalovu nagradu „Zlatni suncokret“ za najbolju knjigu objavljenu 2019. godine na srpskom jeziku za roman „Otkako sam kupila labuda“. U Pazin, u Kuću za pisce, Tanja Stupar Trifunović došla je nekoliko dana nakon što joj je za njezinu posljednju zbirku poezije „Zmijštak“ (2022.) u Gradskoj kući Grada Vršca dodijeljena jedna od najvažnijih nagrada za poeziju u Srbiji, Nagrada „Vasko Popa“. Njezine knjige objavljuju najugledniji nakladnici u regiji, kao što su V.B.Z. (Zagreb), Buybook (Sarajevo) i Arhipelag (Beograd). U Istri se još uvijek pamte njezini nastupi na Forumu Tomizza u Umagu i na Sajmu knjiga u Puli.

1. Draga Tanja, dobrodošla u Pazin, u tvoju novu Kuću! Prije svega čestitam ti na novoj nagradi u ime Programskog vijeća Kuće za pisce. Nagrada „Vasko Popa“ ustanovljena je 1995. godine, ali starija publika Vršac pamti kao grad poezije zahvaljujući djelovanju KOV-a (Književne opštine Vršac), institucije koju je prije više od pedeset godina osnovao upravo Vasko Popa, a koja je međunarodni ugled stekla zahvaljujući neumornom radu njenog dugogodišnjeg predsjednika Petrua Krdua. Možeš li nam ukratko opisati što za tebe znači ta nagrada, odlazak u Vršac i dakako, koliko je na tvoj pristup poeziji utjecao velikan srpske i jugoslavenske književnosti Vasko Popa?

Hvala na čestitkama, ta nagrada mi znači upravo zato što nosi Popino ime, a Popa je za mene, a vjerujem i za brojne druge pjesnike sa naših prostora, bio značajan pjesnik upravo u tom formativnom periodu, a značajan mi je i danas jer je jedan od onih pjesnika čijim se pjesmama imam potrebu vraćati. Moja druga knjiga „Uspostavljanje ravnoteže“ objavljena je u vršačkom KOV-u, a nedavno sam i sama prvi put bila u Vršcu povodom dodjele nagrade i postala mi je jasna Popina fascinacija Vršcem.

Postoje odlični pjesnici i pjesnici čudotvorci, Popa je od ovih drugih. Meni je njegova poezija otkrila upravo taj neočekivani obrat koji riječi mogu činiti, iznenađenje, magiju, čudo. To ne iznenađuje jer se Popa bavio istraživanjem narodne poetike bajalica, čarki, kletvi i onih graničnih i zaumnih mjesta u jeziku kada se još vjerovalo u njegovu magijsku moć. Danas smo se od magijske pomakli ka manipulativnoj moći jezika. Zanimljivo je kako će književnost, pogotovo poezija odgovoriti na to.

2. Nagradu si dobila za zbirku pjesama „Zmijštak“ koju je 2022. godine izdao beogradski Arhipelag. Ako sažmemo obrazloženje žirija, možemo reći da tvoja zbirka (koja se sastoji od četiri ciklusa, „U oštro podne”, „Zmijštak”, „Istina je destruktivna sprava” i „Ispočetka”) polazi od prostora intimnosti i ljubavi, obitelji i zavičaja, preko društvene aktualnosti, da bi se u posljednjem ciklusu „na oprezan način“ otvorio prostor za novi početak. U naslovnoj pjesmi „Zmijštak“ pišeš kako zavičaj “klupko zmija /ujeda opštim mjestima /kamen sunce /truje otrovom očekivanja“… svi koji prate tvoje književno stvaralaštvo poznaju te kao veliko borca protiv općih mjesta, novih stereotipa koji su se utvrdili kao posljedica neokonzervativizma koji je zavladao i koji i dalje vlada društvenim životom na ovim prostorima počev od ratnih devedesetih godina. „Rodna kuća“, „ljubav prema zavičaju“ opća su mjesta poezije već stoljećima, no tvoje iskustvo obilježeno je prisilnim odvajanjem od zavičaja. Gledano kroz prizmu tvoje posljednje zbirke, kako danas pišeš i razmišljaš o zavičaju, nakon svih osobnih trauma, ali i s obzirom radikalnu politizaciju zavičajnog sentimenta u popularnoj kulturi Srba, Hrvata i Bošnjaka, gdje god da se danas nalazili?

Opšta mjesta su u književnosti zanimljiva i potentna samo ako ćemo ih preispitivati i tražiti u njima nove moguće veze i značenja. U tom smislu je i meni bilo interesantno zaviriti u vlastiti doživljaj zavičajnosti kao i drugih tema koje se često pominju kao što su sloboda, ljubav, porodica. Šta je to iza opšteprihvaćenih pojmova, iza fascinacije, iza grupnog poistovjećivanja. Šta je iza slike relacija porodičnih, zavičajnih, nacionalnih bilo kojih. Šta nas to truje otrovom očekivanja? Šta je u srži, a ne u prikazu nečega. Još kao dijete me ljutilo to što sam u svijetu odraslih otkrivala da često iza prikaza nečega nema suštine tog istog. Da odrasli lažu. Kao odraslu u svijetu odraslih opet me ljutila ta nedosljednost, ta činjenica da su često najveći branioci određenih vrijednosti ljudi koji ih nemaju u svojoj srži. Oni koji ih imaju nemaju potrebu da ih brane, brani ih ta suština iz njih. Smisao brani sam sebe. Vjera u čovjeku brani samu sebe. Kada smo ispunjeni nečim ono je tu, ono isijava iz nas, ne trebaju nam fanfare da ga oglasimo. Danas sve vrvi od ljutih branitelja zavičaja, nacije, države – svega što je rasprodano, obesmišljeno, privatizovano na način da je državna imovina mahom rasprodavana u bescijenje i postala imovina pojedinaca. Zanimljivo je da su najglasniji u odbrani države oni koji su najviše opljačkali tu istu državu i sada kao njihov eho pokradeni balkanski narodi žive u konstantnom mantranju o očuvanju tradicije, nacije, kulture, jezika. Ali iza tih priča u tu istu kulturu, jezik, u taj narod, u njegovo obrazovanje i zdravstvo se ulaže manje nego ikad. Ljudi konstantno napuštaju zemlju jer im je mučna nesigurnost i trideset godina atmosfere rata. Radnika za mnoge poslove već nema. U krajnjem, uspješno smo odbranjeni od nas samih.

3. Idemo sada s lakšim pitanjima! Na tvoja dva nagrađivana romana radila si i u književnim rezidencijama. Što za tvoje pisanje znači biti u ovakvoj Kući za pisce, koliko rezidencijalan boravak smatraš bitnim momentom današnjeg književnog života?

Znači mi mir. Jedan bitan odmak od svakodnevnog koji pomaže da se izađe iz rutine što otvara čovjeku prostora za rad i maštu. U praksi mi se često dešavalo da sam svoje knjige (i romane, ali i poeziju) počinjala ili dovršavala na rezidencijalnim programima. Na nekima bi to bila ideja i nešto natuknica, a nekad bi to bio baš ozbiljan svakodnevni rad.

4. …da ne govorimo o rezidenciji općenito, što ti znači dolazak u Istru, kakva su tvoja dosadašnja istarska iskustva i koliko je ovaj tvoj pazinski boravak poticajan za ono što sada pišeš?

Ovo je moja druga rezidencija u Istri. Dobar dio romana „Satovi u majčinoj sobi“ nastao je na rezidenciji u Istri koju organizuju „Zvona i nari“ u Ližnjanu. Kako se radnja tog romana dijelom odvija ljeti u jednom selu u Dalmaciji, moj boravak u istarskom selu takođe ljeti je bio poticajan. Trenutno sam u fazi „zaglavljenosti“ u romanu koji sam počela ranije i nadam se da će boravak u Pazinu djelovati na mene produktivno. Pazin sam po sebi i specifičan položaj „Kuće za pisce“ su već na prvi pogled jako inspirativni. Ljudi lete na zipu pored po cijeli dan, jamu često ispuni magla, čuje se šum rijeke koji dolazi negdje duboko od dolje iz riječnog korita, u sobu mi je da mi poželi dobrodošlicu uletio šišmiš – tako da je živopisno i zanimljivo.

5. Teško je zamisliti dva toliko različita književna djela kao što su tvoji romani „Satovi u majčinoj sobi“ i „Otkako sam kupila labuda“. Iako oba tematiziraju položaj žene u današnjem patrijarhalnom društvu, „Satovi“ to čine izrazito pjesničkim jezikom, s naglaskom na uspomenama i obiteljskim odnosima, dok je „Labud“ strastvena urbana proza, dinamična, dramatična, s fokusom na žensku ljubav i na nove generacije koje dolaze. Kojim će putem krenuti tvoj novi roman, koje su sada tvoje poetičke preokupacije?

To se i ja pitam.

6. Prije tvog odlaska u Vršac, organizirala si u Banjaluci događaj koji nam otkriva novu dimenziju tvoga djelovanja na književnom polju. Naime, polaznici tvoje radionice terapijskog i kreativnog pisanja u Banjalučkom studentskom kazalištu premijerno su čitali svoja autorska djela na sceni. Možeš li nam ukratko reći kad i kako si osmislila svoju radionicu, kako gledaš na vezu između terapije i pisanja i gdje je svemu tome vrijednost književnosti?

Radila sam sa polaznicima dvije vrste radionica – radionice kreativnog pisanja i radionice terapijskog pisanja i biblioterapije. Praksa je takva da na kraju tromjesečnog susreta oni koji to žele imaju zajednički nastup i čitanje. Što se tiče radionica one su različito koncipirane jer im je različit i cilj. Na radionicama kreativnog pisanja kroz zajednički rad koji podrazumijeva puno čitanja, zajedničkih vježbi, pisanja kao i analiza književnih i tekstova polaznika nastojimo unaprijediti njihovo pisanje. Radionice kreativnog pisanja mogu ohrabriti polaznike i često se dešava da osnaženi savjetima nakon radionice objave svoje prve knjige.

Na radionicama terapijskog pisanja i biblioterapije u prvom planu nije kreativnost i unaprijeđenje pisanja već unaprijeđenje mentalnog zdravlja polaznika kroz pisanje i čitanje. Takva vrsta radionica odavno se koristi kao pomoćno sredstvo koje nije zamjena za klasičnu terapiju ali može upotpuniti ili olakšati terapijski rad. U ovom dijelu rada koristim i saznanja koja sam stekla na transakcionoj analizi na koju idem već tri godine.

Dakle, u obje vrste radionica književnost je bitna, ali na sasvim različite načine. Kod kreativnih radionica je osim podsticanja kreativnosti u krajnjem književni tekst cilj, u terapijskim on je polazište za lakši i izravniji kontakt sa sobom i svojim emocijama.

7. Na kraju, svakako te moram priupitati u ime upravnice Kuće za pisce, Ive Ciceran (ravnateljice Gradske knjižnice Pazin) i u moje osobno, knjižničarsko ime, o tvojim iskustvima u našoj bibliotekarskoj struci, budući da si se okušala i u tom zanimanju. Koliko je usporediv društveni status i uloga biblioteka u BiH s onima u Hrvatskoj, koje su razlike? Što je ono najbolje što si ti iskusila u svakodnevnom kontaktu s članovima biblioteke i općenito, s čitateljima?

Što se tiče razlike u bibliotekama ona ključna razlika je u ulaganju u bibliotekarstvo i biblioteke. U Hrvatskoj se više ulaže i u otkup knjiga i sve segmente rada biblioteka. Vjerujem da ni u Hrvatskoj bibliotekari nisu zadovoljni i da može više i bolje, ali u odnosu na biblioteke kod nas ipak se bibliotekarstvo percipira ozbiljnije.

Najljepši dio rada u bibliotekarstvu je kada gledate kako se, pogotovo kod mlađih čitalaca, rađa ljubav prema knjigama i čitanju i koliko im znači sam dolazak u biblioteku.

Razgovor s autoricom vodio Neven Ušumović