Razgovor s Tamarom Labas

Tamara Labas njemačka je pjesnikinja i voditeljica radionica za kreativno pisanje rođena u Zagrebu. Odrasla je u Frankfurtu na Majni, gdje i sada živi. Studirala je germanistiku i povijest umjetnosti na Sveučilištu Johanna Wolfganga Goethea u Frankfurtu. Uključena je u različite umjetničke i socioterapijske projekte povezane s problematikom migracije i izbjeglištva. Povijesni muzej u Frankfurtu 2019. otvara izložbu  „Sve samo ne običan život. Priče o radu, migraciji i obitelji“ a Tamara Labas jedna je od savjetnica i autorica uključenih u taj projekt. Aktivna je u projektima čitanja u zatvorima. Zastupljena je u raznim pjesničkim antologijama; objavila je zbirku pjesama „zwölf“ (2017.) te „durst der krieger“ (2021.)

Tamara želim ti dobrodošlicu u Pazin. Kako se osjećaš u našem malom gradu, dalje od gužve i vreve velikog grada?

Draga Iva, hvala ti na ljubaznom dočeku! Odlično se osjećam u ovom malom gradu. Iako sam zbog pandemije te prvog, a zatim i drugog lockdowna i u Frankfurtu imala veći mir nego inače, ovo malo mjesto s prirodom koja ga okružuje je upravo ono što mi treba. Pogled koji se iz stana Kuće za pisce pruža na Pazinsku jamu je fantastičan.

2019. godine aplicirala si na stipendijski boravak za Kuću za pisce u 2020. godini. Pandemija je pomrsila planove. Kako je cjelokupna situacija utjecala na tvoj književni rad i angažmane na projektima?

Pandemija je i kod mene puno toga poremetila. Moja aktualna zbirka pjesama „durst der krieger“, koja je bila gotova još u prosincu 2019., izašla je tek u siječnju 2021. Ove godine sam imala samo nekoliko književnih susreta. No, izuzev projekta čitanja u zatvorima, uspjela sam odraditi sve ostale projekte, dijelom osobno, a dijelom virtualno. Radne stipendije koje sam primala od Hessische Kulturstiftung (Kulturna zaklada Savezne zemlje Hessen) omogućile su mi da čak realiziram i neke nove projekte. Ove godine sam zajedno s teatrologom Gaetanom Biccarijem napisala jednu dramu, koju ćemo 2022. godine u suradnji s Kellertheater Frankfurt inscenirati s mladim glumcima. Osim toga sam radila i na dnevniku sjećanja za sljedeću izložbu u sklopu projekta Stadtlabor Povijesnog muzeja u Frankfurtu pod naslovom „Tragovi nacionalsocijalizma danas“, te sam otkrila kako je nacionalsocijalizam utjecao na moj život. U principu sam puno radila.

Aktivno si sudjelovala i/ili sudjeluješ na projektima migracije, izbjeglištva, tzv. Kofferkinder – kofer djece odnosno djece gastarbajtera koja su poput kofera slana amo-tamo, zatim gastarbajterstva, čitanje u zatvorima… Možeš li nam reći nešto više o tome?

Jako mi je važno senzibilizirati javnost o tome što migracija može značiti za djecu i mlade. Odrasli sami donose odluke o migraciji – i kad svoju domovinu napuštaju iz ekonomskih razloga ili pak zbog rata. Djeca ne odlučuju sama. To je bitna razlika. Djeci je k tome vrlo zastrašujuće izgubiti poznatu okolinu. Djeca migraciju doživljavaju kao vrlo drastičan događaj. To je važno znati, kako bi se djeci mogla pružiti pomoć, prije svega kada se vrijednosti vlastite obitelji znatno razlikuju od vrijednosti novog društva. Djeca i mladi su rastrgani između različitih kultura. Kroz vođenje radionica kreativnog pisanja u školama i druge projekte stekla sam različite uvide u tu tematiku. Osim toga sam kao dijete i sama prošla migracijsko iskustvo. Ja sam bila „gastarbajtersko dijete i kofer dijete“. I utvrdila sam da djeca u današnje vrijeme prolaze kroz slična iskustva kroz koja sam ja tada prolazila. Kao autorica uključena u projekt „Knjižnica generacija“ Povijesnog muzeja u Frankfurtu na primjeru „gastarbajterskog djeteta i kofer djeteta“ obrađujem temu djetinjstva i obitelji u vrtlogu migracija s umjetničkog aspekta. Svojim projektom želim u  kolektivnu svijest njemačkog društva upisati iskustva „gastarbajterske djece i kofer djece“, iskustva koja su dijelom bila vrlo traumatična – što se može pročitati u razgovorima koje sam vodila s tim ljudima. To je misija do koje mi je iznimno stalo i zbog koje sam svog plišanog medvjedića, koji me vjerno pratio od kad mi je bilo šest mjeseci, poklonila Povijesnom muzeju koji ga je uvrstio u svoju zbirku. Taj plišani medvjedić je već sudjelovao na izložbi „Sve samo ne običan život. Priče o radu, migraciji i obitelji“ Povijesnog muzeja u Frankfurtu kao dio moje umjetničke instalacije sjećanja „Priče o korijenima u koferu“. A na sljedećoj će izložbi naslova „Rad i migracije: Ovdašnje priče“ u Tehnološkom muzeju u Mannheimu skrenuti pozornost na priču „gastarbajterskog djeteta i kofer djeteta“. Priča o gastarbajterima nije samo njemačka tema, ona se tiče i samih država iz kojih se dovodila radna snaga, kao što je recimo Hrvatska. Zato mi je važno posebno istaknuti ovaj projekt. Gastarbajterska je situacija ostavila duboke tragove u obiteljima, a samim time i u društvu te djeluje na njih. Stoga je ovo pledoaje za bavljenje temom gastarbajtera na psihološkoj razini.

Moji ostali projekti su većinom vezani za radionice pisanja koje vodim zahvaljujući suradnji s različitim partnerima. Dosad sam radila s učenicama i učenicima, ženama s izbjegličkom pozadinom, studentima i zatvorenicima. Teme koje obrađujemo su teme samih sudionika koje onda zajedno razrađujemo u zaštićenoj atmosferi. S nekim od tih skupina otišla sam i korak dalje, pa smo tako tekstove nastale na radionicama prezentirali javnosti u obliku inscenacija, umjetničkih izložbi, filma, knjige i književnog susreta.

Autorica si zbirke pjesama „zwölf“ (2017.) i „durst der krieger“ (2021.), a lirika ti je zastupljena u raznim antologijama. Teme pjesama su ljubav, rat, teme iz svakodnevnice. Ostaješ li u svom književnom izrazu i dalje vjerna poeziji te zašto?

Kao što sam već spomenula, zajedno s Gaetanom Biccarijem napisala sam komad koji je reinterpretacija priče o Ikaru. Na nekim scenama smo radili samostalno, a na nekim zajedno. No prije svega smo jako puno razgovarali o samom komadu i razvijali ideje o scenskoj izvedbi. Činilo se kao da pišemo istom rukom. Bilo je to jedno vrlo lijepo iskustvo. Radost mi je pričinjavalo i pisanje „Dnevnika sjećanja o tragovima nacionalsocijalizma u meni“ – koliko se uopće može govoriti o radosti kod takve teme. No ipak, primijetila sam da svoje osjećaje i misli vrlo rado izražavam u pjesmama. Poezija nudi najveću slobodu jezičnog izričaja i predstavlja najviši umjetnički oblik korištenja jezika. To je ono što volim u poeziji.

Pratiš li hrvatsku književni scenu i koje autorice/e čitaš?

Svi projekti u koje sam uključena i vlastito pisanje ne ostavljaju mi baš puno vremena za čitanje. A objavljuje se tako mnogo prekrasnih knjiga koje samo čekaju da ih se pročita. To mi dosta otežava da budem u toku koliko bih htjela. Kod hrvatske književnosti me prije svega zanima kako i o čemu pišu suvremene pjesnikinje i pjesnici u Hrvatskoj. Stoga sam do sad čitala poeziju Ane Brnardić, Monike Herceg, Sibile Petlevski i Ivana Hercega.

U motivacijskom pismu pri apliciranju za rezidenciju navela si da se planiraš baviti temom “Domovina – u svim njenim aspektima” . Planovi su promjenjivi, a vrijeme od prijave za stipendijski boravak 2019. pa do njegove realizacije u 2021. dugo. Radiš li na planiranom projektu, možeš li nam ga pobliže opisati ili je došlo do promjene?

S vremenom i zbog pandemije neke su se stvari zaista promijenile, tako da tijekom stipendijskog boravka nisam pisala o temi „Domovina – u svim njenim aspektima“ kao što sam prvotno planirala. To između ostalog leži i u činjenici da sam se u međuvremenu dobrano naradila na tu temu. No svejedno mislim da će to uvijek ostati jednom od mojih tema. Tako sam se i sada neposredno bavila temom „domovine“. Pazin mi je stran, a istovremeno i poznat. To je u meni ponovno potaknulo pitanje domovine. Mislim da si ljudi s migracijskom pozadinom uvijek iznova postavljaju pitanje o domovini ili im ga drugi postavljaju. Moje je iskustvo da kroz život uvijek drugačije odgovaramo na pitanje o domovini. To ima veze s okolnostima koje se mijenjaju i novim iskustvima koje stječemo, a u konačnici i s vlastitim razvojem. Smatram da za nekoga s migracijskom pozadinom pitanje o domovini implicira kompleksan odgovor.

Kako se osjećaš u Kući za pisce? Na čemu radiš tijekom rujna u Pazinu?

Dobro se osjećam u Kući za pisce jer mi ne skreće pozornost od pisanja i razmišljanja o pisanju. Radni stol sam postavila tako da imam pogled na Pazinsku jamu dok pišem. Popratni program Kuće za pisce je dobro usklađen. Na Međunarodnom festivalu slikovnice upoznala sam zanimljive kulturne stvaratelje i stekla uvid u hrvatsku književnu scenu. Predavanja, okrugli stolovi i književne večeri bili su vrlo nadahnjujući.

U Pazinu sam počela raditi na novoj zbirci pjesama.

Hvala na razgovoru. Želim puno uspjeha na privatnom i poslovnom planu.

Hvala tebi! Hvala!