Slađana Perković, intervju

Slađana (Nina) Perković (Banja Luka, 1981.) diplomirala je novinarstvo na Sveučilištu u Banjaluci i političku komunikaciju na Sorboni. Objavila je zbirku priča „Kuhanje“ (2017.) te roman „U jarku“ (2020.), koji je upravo nominiran za uglednu regionalnu Nagradu Meša Selimović. Živi na relaciji Banja Luka – Pariz. U Pazin je na svoj zasluženi stipendijski boravak u Kući za pisce došla iz Bosne i Hercegovine.

1. Osobe koje „žive na relaciji“ na poseban način pogođene su pandemijskim restrikcijama, kako ste se Vi snašli u globalno novoj situaciji?

Kada su prošle godine krenula zatvaranja pobjegla sam u jedno bosansko selo, gdje su  i prve komšije prilično udaljene. Mislila sam da će sve biti gotovo za sedmicu, dvije, a kako se to nije desilo počela sam se baviti organskom poljoprivredom. Naravno, da nemam pojma o uzgajanju povrća i svako malo samo morala googlati kako ovo, kako ono. Za divno čudo, bašta je sjajno rodila.

2. Čestitamo na nominaciji za Nagradu Meša Selimović! Nadamo se da će i to doprinijeti čitanosti Vašeg romana „U jarku“. Koliko uspijevate pratiti lokalnu, odnosno regionalnu književnu scenu, jeste li čitali neki od romana koji su zajedno s Vašim nominirani za nagradu?

Hvala! I ja se nadam da će “U jarku” doći do publike. Imala sam tu nesreću da moj roman bude objavljen na samom početku lockdowna, tako da je njegov izlazak sasvim očekivano prošao prilično nezapaženo. Tek kad je početkom 2021. godine ušao u izbor na Ninovu nagradu u Srbiji i sad za regionalnu nagradu Meša Selimović, ljudi ga počinju otkrivati.

Naravno da pratim regionalnu scenu. Neke sam knjige već pročitala, a  neke kao na primjer “Sinovi kćeri”, Ivana Bodrožić, te “Hostel Kalifornija”, Zvonke Gazivode su mi već neko vrijeme na spisku onih koje želim pročitati.

3. Živjeli ste petnaest godina u Parizu… Kako izgleda „naš svijet“ iz europske metropole i koliko je ta distanca produktivna za Vaš književni rad?

Vjerujem da nikada ne bih mogla pisati o “našem svijetu” da nisam otišla iz njega i posmatrala ga neko vrijeme sa distance.

Tek u nekim drugim okolnostima, mogla sam da shvatim sa kakvim se tragikomičnim situacijama svakodnevno suočavamo, a da nam je to prihvatimo kao sasvim normalno.

4. Glavna junakinja romana pripadnica je Vaše generacije, generacije koja je odrastala u najgore vrijeme, devedesetih godina. Što za Vas znači književna obrada toga vremena danas? Koliko je (crni) humor od pomoći pri ulasku u taj „jarak“?

Radnja romana “U jarku” se dešava nakon rata, u vremenu gdje se možda više ne puca i mir je, ali su ljudi ostavljeni da se snalaze kako znaju i umiju. Riječ je o nekoj vrsti road tripa, ali na bosanski način. Glavna junakinja je primorana da ode na sahranu svoje strine, starije žene koja se nesrećno ugušila komadićem piletine, i na tom putu joj se dese razne peripetije.

Roman je prije svega tragična priča naših izgubljenih života i mladosti. Ali, ima tu jedna doza crnog humora, pa mnogi tumače roman kao komičan.

Nije mi krivo zbog te interpretacije. Ako se ne možemo smijati onome što nas je snašlo, teško da ćemo se ikad izvući iz “jarka”.

5. Tanja Stupar Trifunović i Lana Bastašić spisateljice su koje su kao i Vi na različite načine povezane s Banja Lukom; rijetko se dogodi da se pojave tri spisateljice iz istog grada s tako kvalitetnom i relevantnom literaturom! Bastašić za Banja Luku kaže „to je ‘moj grad’ u kojem sam se uvijek osjećala kao strankinja“… u kakvom ste Vi odnosu s rodnim gradom i sa spomenutim spisateljicama?

Banja Luka je moj grad, moj dom. Nažalost, Ja svoj rođeni dom više ne prepoznajem. Ne govorim o zgradama koje su izgrađene bez nekog naročitog plana i smisla ni o kafanama moje mladosti koje više ne postoje. Banja Luka je sve manje moj grad jer u njemu više ne žive moji ljudi.

Moja porodica i moji prijatelji žive na četiri strane svijeta, oni sad žive na Viberu i WhatsAppu.

Tanja Stupar Trifunović i Lana Bastašić su izvrsne spisateljice, koje volim čitati i čije knjiga svima preporučujem.

6. U Vašem romanu „U jarku“, kao i u romanima „Otkako sam kupila labuda“ Tanje Stupar Trifunović i „Uhvati zeca“ Lane Bastašić, u prvi plan izbija jedan novi vid „ženskog otpora“ odnosno sukoba s vlastitom sredinom. Koliko je feministički aktivizam inspirativan za Vaše pisanje?

Primijetila sam da što žene višu pišu, što se više priča o njihovim knjigama i što su više čitane, više drugih žena se pojavljuje na književnoj sceni. Ne znam, možda su izdavači konačno shvatili da i mi žene imamo šta reći i da te knjige imaju svoju publiku.

Ja sam feministkinja i naravno da se to donekle vidi i u mojim knjigama, ali kad pišem, ja sam prije svega spisateljica. U suprotnom bih pisala pamflete, a ne romane. “Otkako sam kupila labuda”, “Uhvati zeca” i “U jarku” su tematski i u drugom smislu različite knjige. Žene mogu da pišu o kojoj god temi hoće i što je najbitnije imaju šta da kažu.

7. Vaša prva knjiga, zbirka je priča pod nazivom „Kuhanje“, već ste tom knjigom stvorili krug svojih čitatelj(ic)a. Naša Kuća za pisce dodjeljuje Nagradu Edo Budiša za zbirku kratkih priča mladog autora i time ukazuje na živost i aktualne potencijale tog književnog oblika. Što Vama znači kratka priča i hoćete li joj se još vraćati?

Moja treća knjiga je zapravo zamišljena kao zbirka priča, ali je na te planove uticao koronavirus. Tokom lockdowna počela da pišem nešto potpuno drugačije.

Naravno, još uvijek namjeravam napisati i planiranu zbirku kratkih priča, ali nešto kasnije.

8. Kako se osjećate u našoj Kući za pisce, imate li sve uvjete za pisanje? Najavili ste novi roman, u kome biste ovog puta zaobišli naše „jarke i jaruge“, u fokusu bi trebao biti samo Pariz i njegove junakinje… Kako napredujete?

Radnja novog romana se odvija u Parizu, ali je to i dalje naša priča. Ne mogu ja tek tako lako pobjeći od naših jaruga.

Pazin je miran grad, neko bi rekao možda dosadan, ali za mene savršen. Odavno nisam imala više vremena i bolje uslove za pisanje. Rad u Kući za pisce bi mi samo tu i tamo prekinuo krik prestrašenog turiste koji se spušta na zip lineu preko Pazinske jame.