Razgovor s Anom Schnabl
Godišnja književna nagrada „Edo Budiša“ Gradske knjižnice Pazin, pri kojoj djeluje književna rezidencija Kuća za pisce – Hiža od besid, dodijeljena je 2019. godine Ani Schnabl za djelo „Odvezani“ („Razvezani“, sa slovenskog prevela Jelena Dedeić, Partizanska knjiga, Kikinda). U konkurenciju su bili autori/ce iz regije (do 35 godina starosti) kojima je u 2018. godini objavljena zbirka kratkih priča. Usprkos svim epidemijskim preprekama, Schnabl je uspjela doći ovoga rujna u Pazin i boraviti u pazinskoj rezidenciji koju je zaslužila.
Ana Schnabl (1985.) slovenska je spisateljica. Zbirka priča „Odvezani“ (u originalu „Razvezani“) njezina je prva knjiga, koju je u Sloveniji 2017. godine izdala Beletrina, jedna od najuglednijih slovenskih nakladničkih kuća. Knjiga je dobila nagradu Slovenskog sajma knjiga za najbolji prvijenac. Ove, 2020. godine, objavila je svoj prvi roman “Mojstrovina”. Ana Schnabl na doktorskom je studiju filozofije.
Intervju je vodio i preveo sa slovenskog jezika Neven Ušumović, predsjednik programskog vijeća Kuće za pisce.
Kakva su Vaša dosadašnja iskustva boravka u rezidencijama za pisce? Što Vam je pružila pazinska Hiža od besid?
Dosada sam bila u tri rezidencije za pisce. U okviru mreže Traduki Reading Balkans boravila sam u travnju prošle godine u Beogradu, ovoga sam ljeta dva tjedna imala prilike raditi i spavati u čudesnom dvorcu Château de Lavigny u francuskom području Švicarske, pri Ženevskom jezeru, a evo sada u rujnu sam u Pazinu. Nemam, dakle, neka velika iskustva s rezidencijama, ali ipak sam ove posljednje godine mogla ustanoviti kako mi u stvaralačkom smislu vjerojatno najviše prijaju gradići srednje veličine, jer su, dakako, mirniji i tiši, pa i primjereniji za moju kujicu. Dosada, inače, nisam još imala tu privilegiju da se na rezidenciji mogu baviti samo svojom književnošću, posvuda sam se u većoj ili manjoj mjeri morala baviti i poslom (odnosno svim poslovima). Kako god, takvi odmaci su ključni jer s njima odmičem i svoj um – za razliku od mnogih ja to zaista mogu napraviti. Moguće je da po naravi samo poprilično ignoriram stvari (smijeh). Pazin je ispunio sva očekivanja, štoviše nadišao ih je. Napisala sam više i bolje od onoga što sam si zacrtala. A i moja se Lana osjećala, po svemu sudeći, lijepo.
U obrazloženju nagrade navodi se, između ostalog, kako je riječ o „zbirci koju karakterizira suptilna i bogata psihologizacija likova”. Radnja Vaših priča ili vodi do unutarnjeg loma glavnog junaka/inje ili priču pripovijedaju nepouzdani, već-slomljeni pripovjedači. Što Vas je potaknulo na takav k psihi junaka usmjereni pripovjedni fokus?
Zapravo, ne znam. Nije to kao da sam se jednog lijepog dana odlučila kako ću se početi zanimati za ljude. Već odavno me interesiraju, premda, kao što sam naznačila, nisam društvena osoba. Nije mi potrebno biti s ljudima da bih se u njih mogla uživjeti – to mi prije svega uspijeva zbog toga što među nama ne povlačim velike razlike, zaključujem po sličnosti, srodnosti, i često su puta moji zaključci i predviđanja pravilni. Ono što me je zanimalo u prvoj zbirci u tom je smislu odraz mene same, kakva sam bila prije nekoliko godina. Budući da sam se promijenila, odnosno, budući da se cijelo vrijeme razvijam, razvila se, dakako, i moja proza. Likovi su još uvijek temeljni pokretači moga pisanja, ali se u njih uključuje sve više svijeta, odnosno fokus pozornosti premješta se prema van.
Provodni motivi Vaših priča su: starenje, nasilje, seksualno zlostavljanje, ovisnost, bolest, požuda, majčinstvo… jedan sklop, dakle, izrazito intimnih i tjelesnih momenata. Postoje li još uvijek danas teme koje su tabu u (književnoj) javnosti o kojima biste Vi (i dalje) željeli pisati?
Za tematiku s kojom se bavim u „Odvezanima“ nikako ne bih rekla da je tabuizirana. Odnosno nije tabuizirana u općenitom smislu, možda su tabui na snazi samo u određenim kontekstima, u određenim društvenim skupinama i klasama. Pretpostavljam da su se moji čitatelji s takvom tematikom već sretali prije, možda rjeđe u književnosti, vjerojatno češće u dnevnim listovima i medijima općenito. Inače, smatram, kako u mojem društvenom kontekstu nema književnih tabua, postoje samo teme o kojima se ne piše – iz inercije, nepoznavanja, iz straha da se neće pridobiti širi krug čitatelja, zbog nedostatka mašte ili autorskog glasa. Da se o suvremenim temama s kojima se ja bavim u „Odvezanima“ ne piše često, odnosno da su svoje mjesto u književnosti dobile gotovo pa tek u posljednjem desetljeću i da se prevladavajući prozni interes dugo vrijeme ticao 2. svjetskog rata – no, to je za mene najveći misterij slovenske književnosti. Razumijem da vojne traume imaju veću povijesnu težinu za pojedince i za društvo, ali u slovenskoj se književnosti sve to pretvorilo u eksploataciju provjerene formule, koja više nema što pružiti jer nas je već u potpunosti preplavila suvremenost. Takva bizarna klima stvorila je samo dojam kako su određene teme tabuizirane, premda među ljudima, pa i među autorima itekako žive.
Već nakon nekoliko priča čitatelj/ica primjećuje da radnja u Vašim pričama vodi u situacije koje razotkrivaju (ili potvrđuju) podređenost ženskih likova muškim interesima i pozicijama moći. Potreba za feminističkim angažmanom i danas je itekako očigledna, na koji način književnost može doprinijeti toj borbi?
„Odvezani“ nisu nastajali kao pokušaj pisanja feminističke knjige, takav učinak nastao je sam od sebe jer sam izgradila autentične ženske likove koji se ne ženiraju. Zanimljivo je: koliko je zapravo malo potrebno da čitatelji ili kritičari u nečemu pronađu angažman? Samo malo nečega što odražava stvarnost?
Po mom mišljenju književnost feminizmu može doprinijeti po istom ključu kao i svim ostalima društvenim problemima: s pričama. S estetskom, spoznajnom, etičkom komponentom. Sa svakom uvjerljivom pričom koja u središtu nosi pravi, kompleksni ženski lik. Sa svakom pričom koja potiče na spoznaju i razumijevanje života, mišljenja, okolnosti ženskog lika. Mislim da angažman počinje upravo tamo gdje počinje i autoričina predanost književnoj građi, temi, liku, stilu.
U hrvatskoj književnosti već najmanje jedno desetljeće spisateljice pišu intrigantniju i kvalitetniju književnost od svojih kolega. Kakva je situacija u slovenskom književnom polju? Koje biste autorice preporučili hrvatskoj čitateljskoj publici i prevoditeljima? Zbog čega?
Nešto slično bih s distance mogla tvrditi i o slovenskoj književnosti, ali sve to, ipak, ako stvar pogledamo izbliza, zavarava. U Sloveniji trenutno imamo više mladih autorica nego autora, što me, dakako, veseli, jer ta činjenica nagovještava da mlade žene napokon osjećaju kako imaju prava sudjelovati u takvom muškom poslu kao što je književnost (smijeh). Želim reći kako primjećujem da se među mladim ženama zbog povoljnijeg povijesnog konteksta bude kreativne snage, ali to još ne znači da su te snage osobito kvalitetne ili prijelomne. Neke to jesu, druge nisu. Među one dobre mogu navesti iz tzv. mlađe generacije Katju Perat, Evu Markun i Katju Gorečan, dok će među onima iz srednje generacije za mene kraljica uvijek biti Mojca Kumerdej. Iz jednostavnog razloga, dakako, razvile su se posebne estetike i interesi, njihovu prozu mogu prepoznati i iz najvišeg oblaka, dok za mnoge druge to ne bih mogla tvrditi. No, možda prepoznajem i njihovu prozu, ali pri tome ne osjećam posebno zadovoljstvo ili fascinaciju.
U Vašoj nagrađenoj zbirci priča posebno mjesto zauzima priča „Veliki medvjed“ koja je mnogo duža od ostalih tekstova u zbirci. Glavni junak, ovisnih o marihuani po imenu Aleksandar, ispovijeda se čitateljima, kao da nastavlja onaj tip pripovijedanja na koji je primoran na terapeutskim kružocima. Na različite načine, Aleksandar dovodi u pitanje terapeutsku vrijednost pripovijedanja. U doba autofikcije i proze koja graniči s izrazito tržišnom publicistikom koja se prodaje kao literatura za samopomoć – što mislite o psihološkim, odnosno emotivnim efektima pisanja i čitanja, koliko je ta dimenzija književnosti za Vas bitna?
Književnost, odnosno, proza, sigurno ima emotivni utjecaj na čitatelja – između svih drugih utjecaja, zar ne – no, ne čini mi se produktivnim ako samo pisanje ima prvenstveno emotivni utjecaj na spisateljicu. Pisanje proze – o poeziji ne mogu govoriti, budući da nemam iskustva s njom – moralo bi biti uravnotežen proces, u kome se jednakovrijedno uključuju osjetilni opažaji, intelekt, duša, što god da to već jest, sposobnost za empatiju i individualne osjećaje i iskustva. Čim jedna od „motivacija“ prevlada, čim zauzme vladajuću poziciju i zapovijeda drugima, prijeti opasnost urušavanje proze same u sebe, pri čemu ona postaje dokument autoričinog (lošeg) razdoblja ili dana i više je u službi komunikacije, stvaralačke razmjene s čitateljem, u službi utjehe autorice ili autora. Takva proza, bila ona previše intelektualna, previše emotivna ili tek samo estetska, zadobiva sasvim drugačiju funkciju, fokus s čitateljske aktivnosti premješta se na samu autoricu ili autora – i ja za to već teško mogu reći da se radi o prozi. Dakako, u povijesti književnost i u aktualnoj književnoj produkciji poznajemo obilje autobiografskih žanrova, ali svako dobro djelo razlikuje se od onog lošeg po sposobnosti očuđenja osnovnog predmeta, u slučaju autobiografskih žanrova, dakle, samog sebe. Prevelika emotivna ili intelektualna upletenost – pa i u samoga sebe – u međuvremenu se pretvori u groteskno agitiranje ili jadikovanje, to pak last time I checked nisu nikakvi modeli komunikacije, nego upravo samo: agitiranje i jadikovanje. Smatram da je hladnokrvnost prvo i osnovno spisateljičino oruđe s kojim može graditi i izvoditi sve ostalo. Kao individua, Ana pak može agitirati i jadikovati koliko god želi.
Ove godine izašao je Vaš prvi roman „Mojstrovina“. Često se stereotipno ponavlja kako je kratka priča pripremna faza za „pravi“ književni poduhvat: roman. Kako Vi gledate na taj odnos kratke priče i romana i hoće te li se vraćati kratkim proznim oblicima sada kada ste iskusili „čari“ pisanja romana?
S obzirom na to da planiram napisati nekoliko novela i kratkih priča, na mene taj obrazac nije primjenljiv. Kratka proza je samostalan žanr, dok je pišeš, učiš pisati kratku prozu, a ne roman (smijeh). S obzirom na to da se svega čega se prihvatim prihvaćam ozbiljno – u skladu sa svojim sposobnostima i znanjem, u skladu sa svojom razvijenošću – na kratku prozu definitivno ne gledam kao na predigru za pisanje romana. Sve ovisi o građi koju obrađujem, ona će odlučiti kakva će konačno biti forma teksta.