Moje su knjige proza neuspjelog pjesnika

Ugodnu književnu večer priuštili su Pazincima u Kući za pisce njen aktualni gost, zagrebački pisac Edo Popović, i moderator programa Neven Ušumović. Kako je iza Popovića poveća književna produkcija obilježena među ostalim i s dva diskontinuiteta, jednim iza prve mu zbirke priča “Ponoćni boogie” i sljedeće knjige koja je za prvom kasnila više od desetljeća, te drugim između njegovih tranzicijskih urbanih proza i velebitsko-planinarskih putopisa, prvi dio njihova razgovora bio je pokušaj rezimea, kojeg je predložio Ušumović tvrdnjom da su najvažnije Popovićeve knjige žanrovski neuhvatljive i “uvijek negdje između”. Popović je odgovorio kako se dok piše uopće ne opterećuje žanrom, a kako čita više poeziju nego prozu, ne libi se u vlastitu prozu ugraditi i štogod od svojih poetskih pokušaja. “Moje su knjige proza neuspjelog pjesnika”, našalio se Popović na svoj račun, a u ozbiljnijem je tonu rekao kako je nastojao ne ponavljati se u svojim knjigama, u svakoj sljedećoj napraviti nešto drugo. Takav kontinuitet inovacija Ušumović je prepoznao i u posljednjoj Popovićevoj knjizi, SF romanu (za kojeg sam autor ne priznaje svrstavanje u SF žanr) “Lomljenje vjetra. Popović je tu knjigu nazvao “aktivističkim romanom s mnogo neliterarnih dijelova”, ali se odrekao pomisli da je tom romanu namijenio ikakvu misiju: “Odbijam imati ikakvu dužnost, ali ipak volim u literaturu prošvercati i razne druge stvari”. Mala bara, mnogo krokodila Nakon

tog uvodnog pregleda Popovićeva opusa, razgovor se vratio počecima, vremenima časopisa Quorum i generacijskog pokreta mladih pisaca koji se razvio oko tog časopisa kojeg je utemeljio Branko Čegec. Ušumovića je naravno zanimao Popovićev odnos prema pokojnom Edi Budiši, koji pripada istoj književnoj generaciji. “Nažalost, nisam ga poznavao iako smo dijelili isti prostor i vrijeme, ali on je za nas, iako nije bio stariji, imao kultnu ulogu, uživao je poštovanje kolega i cijele generacije, njegov roman Klub pušača lula i danas mi je jako drag. Danas književna scena funkcionira po načelu – mala bara, mnogo krokodila, ali osamdesetih nije bilo tako, više smo se čitali, više uvažavali i više družili”. Razgovarajući o ratnim godinama, Popović pripovijedao kako se uslijed spisateljske blokade nakon uspješne prve knjige posvetio novinarstvu i pisao ratne reportaže, čije je najbolje dijelove ugradio i u svoje kasnije proze. U tim novim romanima, nastalima i objavljivanima nakon 2000. godine, Ušumović je prepoznao Popovićevu sasvim novu sliku Zagreba, a stil knjiga iz tog vremena Popović je nazvao “pisanjem bez prezervativa na jeziku”. Logično mu je bilo, rekao je, pisati o Utrinama i o Novom Zagrebu, jer

Zagreb iz njegovih knjiga nije Zagreb s razglednica. Ali, i takvo je pisanje Popovićeva spisateljska evolucija ostavila iza sebe. “Danas je Zagreb samo mjesto gdje ponekad prespavam, Zagreb je potrošio mene i ja sam potrošio Zagreb, ne mogu ga više konzumirati kao nekad, u njemu više nema strasti”, zaključio je Popović kazivanje o jednom svom književnom ali i životnom razdoblju. Prekretnicu je naime doživio 2006. godine, kada je zbog plućne bolesti na dulje vrijeme završio u bolnici, a odmah po izlasku iz bolnice zaputio se na Velebit, i toj, ali i drugim planinama, posvetio naredne godine svog života, i naredne dvije svoje knjige. “Ta je bolest najbolje što mi se dogodilo u životu, jer zbog toga sam prestao pušiti, i nakon zbližavanja s Velebitom započeo s usporavanjem, s odustajanjem od mnogih stvari a prije svega od jurnjave za materijalnim”. Knjiga “Priručnik za hodače” donijela mu je, kaže, najviše dobra od svega što je napisao, ne materijalnog, nego kroz reakcije ljudi koji su ju pročitali. Usporavanje započeto na Velebitu dovelo ga je u seoce Stranica Gornja na slovenskoj granici nedaleko Karlovca, gdje postupno obnavlja sto godina staru drvenu kuću, obrađuje zemlju, i piše, jednako sporo kao što i hoda. Gotovo dovršeni roman vrlo će vjerojatno biti sasvim dovršen baš u Pazinu, u Kući za pisce, nada se Edo Popović. Uspjeh u Njemačkoj Ušumović je ukazao i na činjenicu da je po broju objavljenih naslova Edo Popović najprevođeniji hrvatski autor u Njemačkoj. Tamo ga je počeo objavljivati najprije jedan mali izdavač, ali su se postupno zainteresirali i veliki, o njemu i njegovim knjigama pisale su njemačke novine, a neko vrijeme, iako kratko, njegov je roman “Izlaz Zagreb jug” na njemačkim top-ljestvicama bio bolje plasiran čak i od Harryja Pottera!

(GLAS ISTRE / Davor ŠIŠOVIĆ / 15.01.2015.)