Oto Oltvanji

Oto Oltvanji rođen je 1971. godine u Novom Sadu. Tamo je išao samo da se rodi. Djetinjstvo i adolescentsko razdoblje proveo je u Subotici, za koju je još vezan dragim ljudima i događajima. S kraćim pauzama, u Beogradu živi od 1991. godine. Studirao je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, dok nije ugledao svjetlo na kraju tunela (sramota ga je priznati koliko mu je malo ostalo). Odustao je da bi se posvetio onom što ga više zanima.

Slučajni susret sa stripom sredinom sedamdesetih (odbačeni, nekompletni primjerak Zagora u epizodi Zavjerenici), u zajedničkom vrtu bakine i djedove zgrade, zauvijek mu je izmijenio život. Prvu priču poslao je s petnaest godina novosadskom Dnevniku i bio odbijen. Godinu dana kasnije, s novom pričom upisao se u ekskluzivni klub “Nije za…” zagrebačkog SF časopisa Sirius. Prvi roman, krimić flemingovskog tipa, poslao je sa šesnaest godina novosadskom Dnevniku i bio prihvaćen – i u rekordnom roku isplaćen. Time je oborio prethodni rekord najmlađeg objavljenog pisca u slavnoj ediciji X-100 (osamnaest godina). Iako je recenzent predložio da se na osnovu prihvaćenog djela piscu ponudi razrada serijala – a ovaj imao sinopsise za narednih deset nastavaka – roman je objavljen pod pseudonimom tek dvije godine kasnije, zbog premetačine u godišnjem izdavačkom planu. To je obeshrabrilo mladog šundmajstora. Na osnovu ovih šturih podataka, zaludni možda i pronađu o kojem se romanu radi. Sretno. Iako je objavio dvije priče u glasilu subotičkog Društva ljubitelja naučne fantastike Meteor u drugoj polovini 80-tih, njegova prva priča u nekoj službenoj publikaciji pojavila se u travnju 1993. godine. Od tada je objavio više od dvadeset priča u časopisima, od Politikinog zabavnika do niške Gradine, i u antologijama, od Tamnog vilajeta do Istinitih laži.  Između ostalog preveo je knjige Zlatna krv Luciusa Sheparda,  Prestonica nasilja Georga Pelecanosa i Sva siročad Bruklina Jonathana Lethema. Objavio je romane: Crne cipele (2005) i Kičma noći (2010) u izdanju beogradske nakladničke kuće Samizdat B92.

 

Depeše iz Kuće za pisce

12. 11. 2011.

Sveska i olovka (crkne li laptop na ugalj), tu. Zaplet-beleške, tu. Webcam (ze kinki štaf), tu. Videoteka, tu. Dve kule knjiga (podležu carini?), tu. Pljoska – TU! Opasao smrtonosni iPod, dođe mi žao ljudi u autobusu. Odo’ u Istru da pišem u izolaciji k’o ludak.

 

13. 11. 2011.

Smešten u kuću iz bajke na ivici provalije. Uštekan u struju, uštekan u mrežu, spreman da kucam k’o hiljadu majmuna. Ali… prvo jedna čašica biske, rakije od imele, najbolje čuvane istarske tajne. Il’ dve.

 

14. 11. 2011.

Volim ovdašnju hranu. Maneštra, fažol, fuži, tartufi, ćuretina, špargla. Da smem, od restorana motela „Lovac“ do Kuće mogao bih preko provalije direkt zip-lajnom – nosivost osam tona, stiže se za osam sekundi. Samo gladan moraš uzbrdo peške.

 

15. 11. 2011.

U jednom pazinskom izlogu, stara pisaća mašina. Izginuo bih da sam sve današnje ispravke radio na njoj, a opet mi nekad nedostaje, krntija jedna matora.

 

16. 11. 2011.

Današnja runda: 1.313 reči. Za staru gardu, četiri šlajfne (kartice). Nije željena dnevna kvota, ali blizu.

 

17. 11. 2011.

Izgubih čitav dan tražeći onu rečenicu od jutros. Zvanično je proglašavam nestalom.

 

19. 11. 2011.

Vazduh je zasićen dimom od grejanja na drva. Iz ponora se čuje reka Pazinčica. Sva magla ovoga sveta izvire iz Jame. To zapravo nije magla, već dah jamskog bića. Dnevnik koji će posle tri nedelje pronaći u praznoj Kući za pisce biće ispunjen dijalogom s ovim stvorom. Onaj ko nađe spise i pročita ih, počeće noću da čuje nešto – ništa? – što je u dnevniku opisano kao savršen balans krika, šapata i tišine, a onda…

 

20. 11. 2011.

Nedeljni izlet. U jednom motovunskom podrumu: travarice, višnjevača, vina. Obezbeđen zalihama drage biske, za ovde i za kod kuće.

 

21. 11. 2011.

Ima neke uvrnute logike u tome da se deo ovog bačkog gotika porodi u srcu Istre. Ne bi bilo loše, doduše, da su godine rođenja likova iz šest generacija u nečemu što želi da bude porodična saga usklađene. Pisanje je nekad čista matematika.

 

23. 11. 2011.

All work and no play makes Jack a dull boy. All play and no work makes Jack a mere toy. Nije samo rad, ima i igre: sinoć u Pazinu, pod moderacijom i baražom škakljivih pitanja Davora Šišovića, brbljao onima koji se ne plaše zime (nije lav). Danas ću pričati o hororu u Umagu (boji se ko je zdrav).

 

24. 11. 2011.

Puna sala đaka. Direktorica gimnazije postavljala pitanja iz publike. Odgovori prošli. Izveo standardnu cirkusku tačku – prepričavanje sižea romana od 500 strana za manje od minut uz pomoć čačkalice. Od srednjoškolke dobili vruć kukuruzni hleb koji je ispekla njena majka. I heart Umago. Žur u umaškoj biblioteci zakuvao kolega iz subotičke gimnazije, Neven Ušumović, upravnik biblioteke ali i sam pisac, prijatelj još od ekskurzije u Fažanu i Pulu pre tačno 23 godine. Circle of life, Simba.

 

25. 11. 2011.

Na povratku u Pazin, kratka stanka u Poreču. Uprkos sablasno praznim ulicama, zimi na moru i dalje lepše nego zimi na kopnu.

 

27. 11. 2011.

Veselo sinoć u prigodno jezovitoj atmosferi kafića „Vampire“ u Kringi. Objašnjavao naslov Kičma noći slavnom astronomu. Pohranio roman u zakatančenu horor-vitrinu u obliku mrtvačkog kovčega. Korado Korlević primetio da je kovčeg urađen više u obliku savremene kompjuterske fizionomije nešto širih u struku, nego nekadašnje, onih koji su ipak bili širi u ramenima. Veče se nastavilo i posle zvaničnog dela, crveni koktel „Jure Grando“ tekao u potocima. Život i dalje divno čudan.

 

28. 11. 2011.

Izgubio dva dana pisanja. Nadoknađivanje ludom radovanje. Sve odabrano za novi roman rizik: žanr, premisa, likovi, mesto radnje. Zar bi iko želeo drugačije?

 

01. 12. 2011.

Nazire se svetlo na kraju tunela. Iskreno? Uželeo sam se kuće. A i svakog gosta tri nedelje dosta. Ali, zašto mi onda tako teško pada odlazak?

 

02. 12. 2011.

O meni su ovde brinuli Davor, majstor Goran i Iva Ciceran. Iva je bila domaćin kakav se poželeti može. Suštinu duge izolacione avanture menjali su drugari – Mirko, Šile, Raul – primivši me kao svog. Brzo sam postao deo inventara „Saxa“, kafića sa džuboksom koji pušta Danziga. Shvatio sam to još drugi ili treći dan, kada me je gazda-bajker pozdravio pre nego ja njega. Hronično više sreće neg’ pameti. Živeli.

 

03. 12. 2011.

Dvadeset dana, pedeset šlajfni (15.000 reči). Zbog drugih obaveza, nekih dana pauza. Nije za Ginisa, al’ s onim od pre, ušao u drugi čin od četiri. Oću stalno ovako. Pamtiću Pazin i dolaziću ponovo, siguran sam. Sledeće: pisanje u izlogu metropole, kao Harlan Ellison.nbsp;

14. 11. 2011.

Mir gefällt die hiesige Nahrung. Manestra, Bohnen, Fuži (hausgemachte Nudelschleifen), Trüffel, Putenfleisch, Spargel. Wenn ich es wagen würde, könnte ich vom Restaurant des Motels „Lovac“ mit der Seilrutsche über den Abgrund direkt zum Haus hin – Tragfähigkeit acht Tonnen, Flugdauer acht Sekunden. Nur musste man hungrig zu Fuß bergauf.