Dorta Jagić
Mjesec dana daleko od hirova urbane svakodnevice. Mjesec dana u Pazinu, kao cijela jedna svjetlosna godina. Zvuči kao dobar početak priče, i dobar početak godine. A ova mi je kalendarska 2012. godina jako dobro počela. Naime, na dar sam dobila sunčanu veljaču u Pazinu, sičanj, i to dok je u ostatku zemlje sve zameteno snijegom. I tako dovoljno daleko da ne ometa poklonjenu samoću.
Biti dulje sam, neobična privilegija za pisca. Samoća u Kući za pisce nije obična samoća, već aristokratska poslastica. A tu moju bogatu samoću s vremena na vrijeme svojom osobnošću na kavicama u gradu i pokojem predstavljanju moga rada još dodatno obogaćuju Iva Ciceran, dobri duh i kraljica Gradske knjižnice Pazin, moj divni kolega pjesnik Branko Vasiljević te nezaobilazna enciklopedija od čovjeka Davor Šišović. Njihove me priče i životni “štikleci” vesele koliko i nekoliko susreta s neobičnim pustolovima, od pazinskih Indijanaca s konjima na njivi iznad jame do razbarušenih putnika pustolova u gumenom čamcu od Save do Crnoga mora te profesorice Majde koja ljeti volontira u sirotištu u Tanzaniji.
U kući smo samo ja i kompjuter, nekoliko knjiga te divan prizor s balkona. Svaki dan me za dobro jutro dočeka dramatična ljepota Pazinske jame s uzbuđenim pticama u niskom letu nad ponorom. Za dodatni poticaj duhu s desne strane diže se na litici stari dostojanstveni Kaštel iz kojeg je bježao Matias Sandorf Julesa Vernea. I ruševna velikaška kuća koja podsjeća na onu iz Poeove priče o padu kuće Usher.
Iz Pazina ću pamtiti i bajkovit kontrast – danju meko proljeće, noću sibirska zima. Noću vjetar vije, zviždi pustim noćnim ulicama. Srećom, u Kući za pisce je tiho i toplo, domaćinski. Nema nikoga, i ne zvoni telefon. Palim kompjuter, sve je spremno za pustolovinu.