Intervju s Markom Tomašem

Tijekom kolovoza u Kući za pisce – Hiži od besid boravi Marko Tomaš. S Markom je razgovarao predsjednik Programskog vijeća Neven Ušumović te prenosimo razgovor.

 

NEVEN UŠUMOVIĆ: Pjesnik Marko Tomaš (1978.) jedan je od najčitanijih i najpriznatijih pjesnika štokavskog jezičnog područja danas. Živio je u Ljubljani, Sarajevu, Somboru, Zagrebu, Splitu… da bi se na kraju skrasio u Mostaru. U ovom mjesecu gost je Kuće za pisce u Pazinu.  Objavio je desetak zbirki pjesama, nekoliko publicističkih knjiga, a ove godine zagrebačka izdavačka kuća Naklada Jesenski i Turk objavila mu je novu zbirku pjesma “Regata papirnatih brodova”. Stihovi koje navodim u pitanjima iz te su zbirke.

N.U.:“Junaci” tvojih pjesama lutalice su, apatridi, ahasveri… Što tebi kao književniku znači mogućnost boravka u jednom ovakvom utočištu za pisce, kao što je naša Kuća za pisce u Pazinu? I koliko te Istra drži “daleko od sudbine / koju si naslijedio”, odnosno koliko “produbljuje tvoju želju za nepripadanjem”?

M.T.: Zatičeš me u jednom čudnom stanju, u pokušaju da se očistim od svakodnevnih neuroza i sagledam iz manje više sigurne daljine kaos u koji počesto zapada moj život. Odmičem se tako i od svojih pjesama ili barem od onoga što one od mene trebaju. Lijepo je živjeti svim srcem ali odmak je potreban svakom čovjeku. Na to mjesto ulijeću ovakvi programi koji ti omoguće da se skloniš, budeš relativno bezbrižan i očistiš se od sebe samog ponajprije. A Istru volim, na neki čudan način, ima nešto posebno, mikroklima i mikromentalitet. Jebiga, ja svaki prostor bivše zemlje doživljavam kao svoju domovinu.

N.U.: U tvojoj posljednjoj zbirci lirsko Ja se u nekoliko navrata iznova stvara i samoostvaruje izmičući Bogu, domovini i naciji… no, taj tvoj radikalni individualizam čuva izrazito emotivan odnos prema zajednici i njezinim vrijednostima. Kao da bi eventualna indifirentnost ugušila tvoj lirski glas? Koliko je u njemu ogorčenosti, bijesa, srdžbe?

M.T.: Znaš, mi živimo u duboko tužnom svijetu. Sve što vidim u povijesti jesu propuštene šanse za stvaranje boljeg svijeta. Sigurno za to ne mogu kriviti medvjede i patke. Glupost je izvor problema. Uz nju ide bešćutnost. Ljudi, licemjerje pogotovu je ono što me čini gorkim. U nekim stvarima sam katkad znao vidjeti proplamsaje nade, ali redovito sve ode k vragu.

N.U.: Već godinama živiš u Mostaru i tvoji čitatelji vezuju te za taj grad. Kako se osjećaš kada na neko vrijeme imaš priliku napustiti Mostar, odnosno kada mu se nakon dužeg izbivanja vraćaš? Čini mi se da Mostar danas utjelovljuje nepomirljive krajnosti postjugoslavenske, poslijeratne “socijalne konstrukcije zbilje”…

M.T.: Istina je to. Mostar utjelovljuje sve postjugoslavenske nemogućnosti. Rat je bio košmar. Probudili smo se u posljedicama tog košmara. Njih nitko ne pokušava rješiti. Čudimo se preraspodjeli karata. U Mostaru je to najočitije. Ali ljudi su nasjeli na jednu bolesnu priču i nemaju se što čuditi rezultatima vlastitog nerazmišljanja ili barem slabom instiktu. Moj odnos s Mostarom je dvojak pa čak i višeslojniji. Tu sam svoj na svome, ali često me stvarnost koju ljudi žive u Mostaru frustrira. Treba mi taj grad da uspostavim neke tanke intimne veze sa samim sobom a istovremeno želim otići negdje daleko od svega toga. I od sebe u tom gradu i od tog grada kakav je danas.

N.U.: Odnedavna si urednik pjesničke edicije “Nova osjećajnost” nakladniče kuće “Vrijeme” iz Zenice. U toj ediciji objavljene su tri zapažene zbirke pjesama mlađih autora/ica iz Bosne i Hercegovine: “Neće biti djece za rat” Dijale Hasanbegović, “Ježene kožice” Darka Cvijetića i “Gutač nula” Vuka Rodića. Na koji si način surađivao s tim pjesnicima? Kakva to osjećajnost povezuje te autore?

M.T.: Gledaj, radio sam klasičan urednički posao. U surandji s autorima/autoricom trudio sam se iz njihovih rukopisa izvući ono najbolje. Oblikovati ih, nasloviti kako bi privukli pažnju i sl. Bila je to jako lijepa suradnja. Vidiš, senzibilitet tih ljudi nam govori da ljudi isto osjećaju gdje god u Bosni i Hercegovini živjeli, oni ljudi koji se još trude osjećati. Živimo u ehu rata, u nekom primirju koje nikako da nam obeća trajni mir a samim tim ne obećava ni budućnost za koju bi se mogli uhvatiti. Odnos spram te stvarnosti je ono što povezuje te autore. I odmak od klasičnih formalnih obrazaca u poeziji.

N.U.:“Ovdje svi puno piju / a malo se vole”… tvoji lirski junaci vrlo su često strastveni zaljubljenici – ti si dao novi dignitet “ljubavnoj poeziji”. S kojih pozicija bi danas nakon desetak objavljenih zbirki pjesama branio ljubavnu tematiku u poeziji?

M.T.: Mnoge su dobre namjere napravile pakao u kojem živimo. Kao u izreci. Ovo je svijet velike samoće. Ona je produkt toga kako su stvari postavljene. Zato sam se vratio ljubavi kao temi, kao možda jedinoj stvari koja nas može izbaviti od užasa, koja nas može vratiti jedne drugima, razumijevanju i, na koncu, pružiti kakvu takvu utjehu. Nisam ja tu da branim bilo što. Ono što vidim oko sebe bitno je za izbor glavne teme. Način na koji to činim je isto stvar mog izbora. Bitno je upoznavati se s ljudima, dopirati do njih, zaljubljivati se, tražiti utjehu, izlaz u svijetu u kojem nema izlaza osim onog jednog konačnog koji je tajna koje se plašimo.

N. U.: U tvojoj posljednjoj zbirci pjesama terorizam se nameće kao simptomatična pojava našeg vremena. “Prestravljenost” usred života koji je na rubu ili se, naprotiv, već manifestira putem globalnog nasilja provodni je motiv tvojih novih pjesama. Kakav terorizam je prisiljen upražnjavati suvremeni pjesnik da bi se uopće čuo njegov glas?

M.T.: Terorizam je novi oblik ratovanja. Posvuda po svijetu se događaju ratovi a da nitko nije nikome objavio rat. Sve su to vojne policijske operacije kako je u staroj dobroj seriji M.A.S.H. bila klasificirana američka vojna operacija u Koreji. Ako pak to sagledamo malo drugačije sve je to zapravo terorizam. Običan terorizam. Sijanje straha. Strah je najveća rastuća industrija našeg doba. Pogotovu u zemljama zapadnog kruga kojem i mi pripadamo. Rat tamo negdje se vodi kako bi plašio nas ovdje. Kužiš, i to je teror, pička im materina. Kapital je postao biće i to jedino slobodno biće. Jedino biće kojem je omogućeno slobodno kretanje. I izmiče kontroli, jer nisam nikada čuo da je itko uspio uhapsiti i privesti pravdi gomilu brojeva koji idu s jednog računala na drugo. A meni je ljubav diverzantski alat, pokušaj da joj dam nova značenja i odvučem u budućnost kao ideju.

N.U.: Paradoksalno, u tvojoj poeziji tuga ima tako veliku snagu da u jednoj tvojoj novijoj pjesmi “pokorava svijet”, a drugoj ga pak spašava. Žalovanje i tugovanje karakterizira tvoju poeziju općenito, no u tvojoj posljednjoj zbirci daješ nova značenja takvoj emotivnosti i razvijaš figurativnost fokusiranu na starenje: jesen, žuto lišće, sijede vlasi… Sljedeće godine puniš 40; što to znači za tvoje književno stvaralaštvo?  I kako se suočavaš s tom činjenicom?:-)

M.T.: Tuga je konzekvenca misaonog procesa. Rezultat sagledavanja svijeta u kojem živimo. Kao i svaka emocija i ona je eksplozivna naprava, pakleni stroj. Izjeda pojedinca, ali ujedinjene tuge mogu pokoriti svijet ili ga spasiti. Ne znam što bih ti rekao, idu godine, tjeraju me da drugačije sagledavam svoj život, da dokučim gdje sam prispio. Ponekad me strah svega toga i onda pokušavam razumjeti taj strah. Starost može biti dostojanstvena ali pitanje je da li je u ovakvom svijetu dostojanstvena starost moguća. Znaš, imam puno blesavih teorija o raznim stvarima. Jedna od njih kaže da je čovjeku svaka godina nakon 35. poklonjena. Onda me uhvati panika da sve ovo ludilo u koje smo uronjeni i u koje sam i samog sebe uronio nikada neće prestati, a htio bih zagristi barem komadić unutarnjeg mira u svom ludom životu. Znaš što je najčudnije, ja sam zapravo optimist i hedonist. NIkada to ne bi rekao, jelde? Jebešga, problem s tim hedonizmom je što se često čini kao proslava dolaska sudnjeg dana. A s optimizmom je problem svijest da smo programirani da budemo sjebani u sjebanom svijetu. Ja sam hodajući paradoks, zbunjujem samog sebe počesto. Ali to pripisujem svojoj otvorenosti i spremnosti da se ogoljavam i analiziram sve oko i unutar sebe.