Razgovor s Dragoljubom Stankovićem

Dragoljub Stanković rođen je 1971. godine u Jagodini (Srbija). Pisao je za portal E-novine, podlistak Beton, list Danas, kao i Treći program Radio Beograda. Objavio je tri knjige poezije: “Pesme jednog dana” (Vršac, 2005.), “Barka tela” (Vršac, 2010.) i “S onu stranu noći” (Beograd, 2014). Godine 2017. objavio je svoj prvi roman “Beogradski kiklop”. Dragoljub Stanković boravi u srpnju u Kući za pisce – Hiži od besid u Pazinu.

 

Dragoljube, dobrodošao! Kako se osjećaš u pazinskoj Kući za pisce, “izmješten” na nekoliko tjedana iz beogradske vreve? Koliko je ta udaljenost za tebe sada plodonosna?

Hvala! Dobro vas našao! Osećam se fantastično jer sam prešao u potpuno drugačiju sredinu. Iz milionskog, bučnog, nervoznog, zagušljivog, užurbanog velegrada gde se inače ovih nedelja selim iz stana u stan, a znamo da je selidba veći stres i od saobraćajne nesreće, dakle, potpuno iscrpljen fizički i psihički, izmoren, došao sam u Pazin da bih se spasao od beskrajnih obaveza i gnjavaže, i dobio ono što mi je bilo potrebno kao vazduh: prostor, slobodno vreme, mir, inspirativno okruženje, blizinu iskonske prirode, ljubazna nova lica, knjige kojih nema u Srbiji, pitomu i srdačnu atmosferu, bogatu i osobenu istoriju grada koji ne poznajem, vidike! Kao da sam prešao u drugu dimenziju. Došao sam da bih pronašao sebe jer sam se izgubio u beogradskoj selidbi. I vratio sam se sebi, ali novom, preobraženom, možda i preporođenom. Oplemenjen sam lekovitim boravkom u Pazinu. Ponovo imam vremena za razmišljanje i pisanje.

Udaljenost je dobra posebno ako se bavite književnom kritikom jer sa distance se lakše radi. Sređujem ovde svoju knjigu kritike i satire koje pišem odavno i bilo bi mi mnogo teže, možda i nemoguće da se time bavim na izvoru korupcije i književnog zla koje analiziram. Ovde je to bezbolno i uživanje. Černobiljsko zračenje srpske književne palanke ovde je na nuli. To neverovatno krepi i osvežava!

 

Tvoj roman „Beogradski kiklop“ privukao je književnu kritiku po-etičkim pitanjima koje iznosi, cijelim nizom i danas aktualnih motiva… No, prije nego što povedemo razgovor o tvome romanu, volio bih da mi skiciraš tvoj pjesnički put. Naime, izdao si tri pjesničke zbirke, iskusio različite mogućnosti pjesničkog izraza, ali, koliko sam upoznat s tvojim stihovima, čini mi se da iskorak u romanesknu formu u tvom slučaju ne naznačuje napuštanje pjesničkog pristupa pisanju. Što je poezija dala tvojoj orijentaciji u književnom polju?

To nikako ne znači napuštanje poezije. Najbolji dokaz je moj rukopis nove knjige poezije „Pohvala slabosti“ koji je već narastao na oko 100 strana i ima mnogo više stihova nego sve tri prethodne knjige pesama zajedno. Takođe, nisam više u poeziji previše hermetičan, naprotiv, mada nekadašnja hermetičnost bila je nužna. Tu se radi o stvaralačkom grču koji kroz godine popušta ako se čovek iskreno i predano bavi pisanjem a pre svega čitanjem. I posebno ako se okuša u drugim žanrovima. Ja sam, u međuvremenu, pisao i književnu kritiku, kolumne, satiru, radio intervjue. Sve mi je to pomoglo da se otvorim, oslobodim ruku i glas. Ako se ne okušate u drugim žanrovima postoji opasnost da vaš talenat zakržlja, da uđete u manir i prazninu. Pisanje je stalno razbijanje granica, ide se i protiv sebe, rizikuje se. Kao mlad divio sam se književnicima kao što su Rastko Petrović, Miloš Crnjanski i drugi koji su bili briljantni u svim žanrovima. Sada vidim da je ta podela veštačka, da su je izmislili nekreativni ljudi, kritičari, profesori, da bi mogli da nalepe etikete na svoje jalove fioke, jer ne postoje žanrovi nego samo dobro i loše pisanje. Nova knjiga je diskurzivna, po prvi put imam tematske poeme, pohvale, direktno društveno angažovane pesme, a sve bi mi to bilo nezamislivo ranije. O tome je pisao Vladan Desnica. Lakoća i jednostavnost dolaze u zrelim godinama. Rađamo se u krvi i sa mukom.

Poezija mi je dala smisao za preciznost u jeziku a jezik je jedini materijal s kojim radimo, sve drugo je manje važno. Kada se piše kratka forma što su bile moje prve pesme, tu ne sme da bude greške, jer one su očigledne, vidljive iz aviona. Poezija je igranje jezikom, istraživanje njegovih granica, ritma, značenja, dvosmislenosti i to na konkretnom mikro-materijalu. Vežbao sam se pišući poeziju, i moje pesme postajale su sve duže, usavršavao sam izraz, samo svoj. Naime, možete dobro pisati samo na jedan način, na onaj koji je određen vašim karakterom. Ako nema izgrađenog stila onda nema ni karaktera, duha. To znači da se treba oslobađati i kao ličnost, ideološki, kulturno, društveno, psihološki i sve će se to videti, osetiti u vašem pisanju. Onda nećete morati da potpisujete tekst. Znaće se čiji je jer iza njega stoji jedinstvena ličnost. To sigurno važi za one najbolje, klasike.

 

„Beogradski kiklop“ ima podnaslov: autofikcija. Osim što time čitatelja odmah upućuješ na danas vrlo produktivan prozni „žanr“, čini mi se da ti je još bitniji taj nemir koji autofikcija unosi kao figura, upućujući na svojevrsnu kontaminiranost autobiografskog s fikcionalnim. Koji su te razlozi vodili tome da čitateljima s tim podnaslovom otvoriš roman?

Biću sasvim iskren. Ja sam počeo da pišem roman ne znajući šta pišem, niti me je to interesovalo. Ono što se godinama taložilo u meni, pre svega breme devedesetih godina, o čemu sam razmišljao nebrojeno puta, što me je opterećivalo kao mora, dnevna i noćna, izlazilo je iz mene, sazrelo, apsolvirano, celovito i pod ironičnim osvetljenjem, oslobađalo se, kucnuo je njegov čas, i ja sam tačno znao šta treba da napišem. Pisao sam kao da pišem poslednju knjigu, pred smrt, onu koja će ostati posle mene, kao svedočanstvo o jednom životu, tj. mladosti. Ako bilo koga to bude zanimalo. Mene trendovi ne zanimaju. Piši staromodno i bićeš moderan, pratiš li savremeno bićeš anahron, da parafraziram pisca „Zimskog ljetovanja“. I zamišljao sam čitaoca za 100 godina. Od njega nema potrebe bilo šta da krijem, njega će biti baš briga da li se ono o čemu čita stvarno desilo ili je izmišljeno. Sve što se napiše postaje fikcija.

Desila mi se još jedna stvar koja me je usmerila ka pisanju. Otac mi je umro i slučajno sam našao njegove zapise o ratnom detinjstvu, o roditeljima. Shvatio sam da u tih 12 stranica ima više moga oca nego na groblju.

Kada sam završio prvu ruku rukopisa postavio sam sebi pitanje čisto tehničke prirode: šta sam ja to napisao? Onda sam našao definiciju autofikcije i video da je to to. To su i neki kritičari primetili. Ipak, ne razumem zašto je važno da li se nešto dogodilo ili ne. Knjiga je dobra ili ne. Ja kada bilo šta čitam nikada ne kažem sebi, aha, sada čitam to i to. Jezik je najbitniji tj. uživanje u rečenici i misli.

Iako stoji u podnaslovu da se radi o „autofikciji“ preporučujem svima da se ne obaziru na to, uopšte ne moraju da znaju šta taj pojam znači. Uostalom, nisam to ni ja znao a i nisam bio siguran da li treba to određenje staviti, presudio je izdavač, urednici. To je zbog zvanične kritičarske scene. Čitanje je za mene, naprotiv, intiman, privatan čin, stupanje u dijalog s piscem, transver sreće i osećanja, ljubavi i ideja, takva mi čitanja najviše znače, kada se čita srcem a ne s pojmovnim škarama u rukama. Život i literatura su integralno iskustvo, i mi i ne znamo šta su u suštini, ali u tome je i neprolazna čar. Knjiga vam je zanimljiva ili ne, to je jedino važno.

 

U „Beogradskom kiklopu“ pratimo studentski život glavnog junaka – Stankovića – u Beogradu devedesetih godina. Junak započinje studijem filozofije što znatno utječe i na pripovijedanje koje je esejističko, analitičko, usmjereno samopromišljanju. O nacionalizmu koji truje svakodnevicu velegradskog života, najbolje nam pak govore „ulični proroci“ s kojima se glavni junak susreće u svojoj potrazi za istinom: njihova autistička ezoteričnost, suluda mono- i mitomanija ekstremni su izraz toga „duha devedesetih“. Tvoju poetiku pri svemu tome odlikuje ironično prizemljivanje mitskih sadržaja u figurama tjelesnog… Na koji način ti ulaziš u područje mitskog, koje kulturne i političke dimenzije mitskog mišljenja te pri pisanju osobito privlače, odnosno iritiraju?

Ja se igram s mitom u poeziji, jer poezija je na korak od mita, tj. njegovo je osvežavanje, update, samo zbog toga jer je naše mišljenje mitsko ma koliko da smo racionalni. Neke osnovne tačke ličnih mitova osvetlio sam u knjigama pesama, čak mislim da sam napravio intimni književno-mitološki sistem, na večite teme, kao što su: priroda, elementi, žena, ljubav, lepota, detinjstvo, zrelost, ponajviše telo, smrt itd. S čitavom bagažom mitova, onih pravih, koji su orjentir, i onih koji su proizvod licemerja i instrumentalizacije ljudi, krećemo u život, i onda ih preispitujemo, demistifikujemo, demitologizujemo, menjamo one omiljene u zavisnosti od uzrasta, eventualno razobličavamo ideološke i političke. Dakle, mi smo uvek jednom nogom u mitu i to je dobro. To je punoća i smisao života.

Opasno je kada se kroz medije, školstvo, institucije, proizvode i nameću priče i mitovi zarad opipljivih interesa vladajuće klase, čime se razara i uništava čitavo društvo. Na primer, tzv. kosovski mit zbog koga srpsko društvo propada i nestaje skorašnji je proizvod. Pojam nacije takođe. To je sve fikcija zbog koje su se devedesetih stekli uslovi da se u BiH i na Kosovu počini genocid, bombarduje Dubrovnik, Vukovar, da se desi strašno i najstrašnije, nepojmljivo zlo.

Glavi junak romana traga za ličnim savršenstvom, on veruje u taj mit, dok mu poznanici, „ulični proroci“ i mediji nude ostatke prežvakanog nekrofilnog mita o Velikoj Srbiji, histeriju palanke odvojene od civilizacije, regresiju svesti gde više ne važi ni biblijsko: Ne ubij! Može se ubiti ako se ubija pripadnik drugog naroda. Mit o ugroženosti proizvodi agresiju i nasilje.

Kao što me privlače suštinske spoznaje povezane s mitovima, tako me privlače i dubine sumanutosti i ludila ljudskog pada kada čovek prestaje biti čovek. Muči me taj fenomen, želim da ga razumem, da mu nađem uzroke, jer radi se o bližnjima, sugrađanima.

 

Junak Stanković u tvome romanu doslovno je na rubu egzistencije – i to ne samo zbog teške bolesti, srčane mane (koarktacije aorte), posljedičnog gubitka desnog oka i „susmrtice“ u koju upada. U beogradskim devedesetima, kao i u Marinkovićevom „Kiklopu“, pitanje preživljavanja i održavanja minimuma osobnog integriteta izbijaju u prvi plan junakovih svakodnevnih napora. Je li pisanje ovog romana za tebe značilo i novo suočavanje sa silinom društvenog pritiska devedesetih – neka vrst novog odmjeravanja snaga? Koliko je Marinkovićev Kiklop bio od pomoći pri toj borbi?

Delimično sam već odgovorio na to pitanje. Dakle, nije to bilo novo, nego staro odmeravanje snaga, ono koje nikada nije ni prestajalo, samo je sada sazrelo je priču. Kako se to desilo? Kada sam počeo da pišem o svom junaku, bivšem ja, video sam da se neke stvari same povezuju, da postoji, da se rađa neka celina, priča sa početkom, razvojem i krajem, iako su poglavlja na razne teme i u raznim registrima, stilski. Sve je ispadalo potpuno romaneskno, ponegde zabavno do urnebesnog iako s teškom tematikom; video sam da nije potrebna fikcionalizacija i nisam verovao kako je to sve ispadalo zanimljivo, s obzirom da sam uvek mislio da je moj život beskrajna dosada i očaj. Dobio sam kompleksan, višeslojan tekst, i čak sam ostavio par najnežnijih aluzija, ključeva u njemu, bacio ih u more, ali pitanje je da li će se naći kritičar koji će to sa uživanjem otkriti i prikazati. Eto, zaboravio sam da se iz dokolice i praznine, bolesti i zla, blizine smrti, često rađaju odlične knjige.

Pisao sam kao da je neko drugi u pitanju, što i jeste tačno jer nisam se više slagao s glavnim junakom u nekim pitanjima, prenosio sam njegove misli ma koliko mi to bilo pomalo neprijatno. Mnogo više sam imao osećaj enormnog mentalnog pražnjenja, izuzetnog zadovoljstva. Pisanje je estetska, javna psihoterapija, društveno poželjan egzibicionizam. Na takav način, brinući samo o rečenici i selekciji podataka, šta ubaciti a šta ne, saznao sam neke stvari o sebi koje ne bih otkrio da nisam napisao knjigu. Mogao sam dubinski i sa svih strana da sagledam svoj junaka. Bilo je to ogromno katarzično iskustvo, priča se sama pisala. Stil koji su neki pohvalili posledica je višegodišnjeg razmišljanja, beskrajnog ponovnog formulisanja, definisanja životnih problema. Desnica, da ga navedem još jednom, rekao je da literatura nastaje daleko od pisaćeg stola. Mi samo zapišemo ono što se osušilo i zasijalo u nutrini kao zlato iskustva.

Hteo sam da se na ličnom planu oslobodim opsesija devedestih koje su me formatirale kao ličnost. Kada možete da pričate o svojoj traumi onda ste delimično izlečeni od nje, možete nastaviti neki drugi život, novi. Dok ste u vlasti traume ponavljate iste greške i šablone, ne napredujete, a vreme je uvek drugačije hteli vi to ili ne. Imam utisak da bi svako trebalo da se suoči sa sobom iz devedesetih i da ispriča šta su one bile za njega lično. Onda bi možda i naša društva krenula u budućnost. Ovako smo robovi neispričanih priča, u „danu mrmota“ koji traje 30 godina.

Genijalni „Kiklop“ Ranka Marinkovića daje recept za prevazilaženje zla, kroz karnevalizaciju stvarnosti koja je postala nepodnošljiva i takođe, on detektuje znakove skore apokalipse, dolazećeg fašizma i zločina. Zato su se moji junaci vezali za tu knjigu, ona im je bila uteha i pomoć u mladosti.

 

Aktualnost tvoga romana je i u tome što predstavlja novi prilog fenomenologiji nacionalističke zagriženosti devedesetih. Naime, iako se društveno-politička situacija znatno promijenila, devedesete se i u Srbiji i u Hrvatskoj neprestano vraćaju u obliku raznoraznih političkih mitova i manipulacija. Kako svijet tvoga romana komunicira s današnjom beogradskom svakodnevicom, odnosno koliko ti iskustvo pisanja ovog romana pomaže pri čitanju današnjice?

Možda bi moglo da se kaže da je jedna od važnijih tema mog romana geneza nacionalističkog zla u Beogradu s početka devedesetih godina. To je bila neka prva faza zahuktavanja ludila celog jednog društva. Neki mi kažu da nema mnogo knjiga koje se bave time na način da se opisuju kokretni događaji, na mikroplanu, na ulici, u atmosferi ratnog sumraka.

Ovo što danas gledamo je metastaza svega toga. Toliko se razobručilo i pomahnitalo da ima groteskne crte, ne može se parodirati, sami govornici više ne veruju u to što pričaju, kao da hoće da nam ubiju bilo kakvu volju za istinom i realnim, jer tako izgleda njihov svet privilegija stečenih masovnim zločinom, hoće da nas na silu prebace u izuzetno glupu fikciju. Ne može se više verovati šta se čuje, šta govore naši predsednici. Logika i odgovornost koje bi trebalo da budu suština državnih poslova nestale su sa političke scene, kontaminirane su tabloidnim otrovom, teorijama zavere i konstantnim vanrednim stanjem. Ratovi još uvek traju u glavama ljudi. Svi se lažno predstavljaju. Političari brinu o jeziku i pismu, citiraju literaturu, pisci govore o državnim granicama, glumci o demokratiji, sportisti su osvetnici Kosova, novinari su portparoli političara, egzekutori, itd itsl. Rasulo iz moje knjige sada je totalno.

 

Nezanemariv je katarzični element koji donosi čitanje „Beogradskog kiklopa“. Kada si ulazio u pisanje romana s čime si sve htio „raskrstiti“? I kako danas čitaš svoj roman?

Jedan od motiva pisanja bila je i želja da se opiše jedna mladost, predratna, ratna i poratna, u Beogradu, u srcu zla apokalipse koja je promenila sudbinu miliona, uništila jednu divnu zemlju, i zauvek upropastila naše živote. O hiljadama mrtvih i unesrećenih šta reći? I to sam želeo dati u duhu najboljih dela svetske i naše književnosti. Floberov „Novembar“, „Dnevnik o Čarnojeviću“ Miloša Crnjanskog, „Zapisi iz podzemlja“ Dostojevskog, bile su neke od knjiga čijoj sam širini i dubini težio, jer sam hteo da sačuvam sliku te bolesne mladosti za neke buduće čitaoce, da im javim da se ništa nije promenilo, da nas muče isti metafizički i intimni problemi, besmisao, hteo sam da to fiksiram estetski i književno. To što se ovde svi prave da imaju odgovore na sva pitanja strašna je mimikrija duhovne jalovosti našeg doba. U tome je nesavremenost moje knjige ali i njena prednost. Treba pisati kako niko ne piše. Pisao sam da bih se oslobodio te mladosti u sebi, njene žestine i očaja, viška osećanja, stalne rascepljenosti, nepotrebne agonije, velikih pitanja i patetike. Već dok sam pisao odvojio sam se od stanovišta glavog junaka, nisam ga potpuno razumeo zašto je toliko tvrdoglav, isključiv, gledao sam ga sa saosećanjem i simpatijama, kao nekog mladog čoveka koji je preživeo svašta i postao lik u romanu. Tako gledam i na knjigu. Nemam potrebu da je čitam. Sada bih je drugačije napisao, jer sam drugi čovek. Napisao sam je, dakle, da bih ušao u stabilniji period života. Tako se i osećam.

 

Što danas tražiš u književnosti – od samog sebe i od književnih djela koje iščitavaš?

Od sebe tražim stalnu promenu i inventivnost, proširivanje tema, igranje formom, usavršavanje jezičkih veština, bogatiju, raskošniju rečenicu jer ona je piščev EKG i luđi stih, eksperimente i iznenađenja, žanrovske izazove i prekoračenja, da mi rečenica peva i igra, lebdi, da ukinem granicu između poezije i proze jer vrhunska proza jeste poezija, onda, prizivam rušenja i kršenja pravila gramatike i pravopisa, jer taj sistem postoji da bi se prevazilazio, ali to može samo onaj ko njime vlada i ko ima uho za jezik, dakle, pisanje i čitanje je neprestana delatnost, unutrašnja avantura, danonoćna; jeftina, a vrhunska zabava; sve što mi je ostalo u ovom razrušenom svetu. Obavezna je duhovitost, ona je mera modernosti i kvaliteta, pisac mora da bude duhovit, svet se ne može podneti bez smeha. I važno je ne gledati na sebe ozbiljno, ne ponašati se kao pisac, ne pisati za novac, biti neobavezan kao da nikada nećeš, niti si ikada napisao bilo šta, zaboraviti sve, uvek biti na početku, gledati na sebe kao na poslednju budalu jer samo tako možeš nešto naučiti, napredovati i dati nešto novo.

Od drugih knjiga tražim da me odmah uhvate za gušu i ne puštaju, da imaju rečenicu ili stih koji provocira, nosi dalje, koji je neodoljiv, privlači, otvara prostore, očekujem jezik koji je kao magija, koji opčinjava kao droga, gde nema pogrešne i slabe reči, praznoga hoda, u kome se zrcali duh pisca, nasmešen kao prijatelj, kao onaj ko ništa ne traži a daje, knjiga je tu kao dar nepoznatog koji postaje blizak, bliži od najrođenijeg, želim da osetim to bratstvo u kulturi i sa najdaljima u prostoru i vremenu, činjenicu da smo svi ljudi, smrtna ljudska bića sa sličnim problemima i oduševljenjima, da je ovaj svet naš dom, to bi možda bio i smisao literature za mene, to ukidanje nepotrebnih granica među ljudima, dakle sve suprotno od vladajuće pošasti nacionalizama i ignorancije.

 

(za portal Kuće za pisce – Hiže od besid u Pazinu razgovor vodio Neven Ušumović)