Želimir Periš

U Hiži boravio u prosincu 2016.

Dvijetisuće i šesta godina nove ere je u popularnoj kulturi ostala izrugivana kao jedna od gorih godina ovog tisućljeća. Kad se dvije i šesnaeste kaže „popularna kultura“ misli se na internet. A internet obožava gaditi dvije i šesnaestu, i to s punim pravom. To je godina prepuna smrti. Rat i terorizam su se razmahali, politika, globalna i lokalna je krenula u smjeru mržnje i netolerancije, sve je puno pučeva i političkog terora. Simboli ove godine su žilet žica i tenkovi. U takvoj sam godini, dakle, pohodio Kuću za pisce i cijela se ta godina vrlo intenzivno preslikala u moj pazinski mjesec.

Nikad nisam očekivao da ću imati priliku koristiti mjesečnu rezidenciju za pisce. Ritam života i obveza, obitelj i svakodnevni posao 8 do 16 su mi uvijek bili argument u negiranju mogućnosti da ikad odem na duži rezidencijalni boravak, međutim kad sam krajem 2015-te dobio poziv za Hižu shvatio sam da se možda ipak može mijenjati okvir. Tad sam na kalendaru zaokružio prosinac 2016 i otprilike shvatio da bi ta 2016. godina mogla biti prekretnica u mom spisateljskom životu. Dotad sam na pisanje koristio nekoliko sati ukradenih od obitelji i spavanja i maštao što bi tek mogao učiniti da mi netko da cijeli mjesec mira samo za pisanje, o, kakve stvari bi napisao, s pola romana u džepu bih se vratio.

I onda sam napokon 2016. došao u Kuću za pisce. Jama u koju se gleda s balkona vrlo brzo i brutalno suoči čovjeka s rupama u vlastitim idejama. Prvi dani, čak i tjedni u Kući bili su sve osim onog što sam očekivao da će biti. Pisanje se pretvorilo u razmišljanje, razmišljanje u očajavanje i sve se polako ali sigurno pretapalo u suočavanje sa samim sobom, sa samoćom, sa smislom pisanja i najviše od svega – smislom ustajanja s kauča. Koji je smisao ustajanja s kauča i zašto bi to čovjek ikad želio učiniti? To je pitanje s kojim sam se borio. Nakon nekog vremena odgovor se raspleo sam od sebe, a za to su najzaslužniji ljudi oko jame. Iva Ciceran i knjižničarke gradske knjižnice, Davor Šišović spasitelj i inspirator, pa onda prijatelji i sjajni, sjajni pisci, kojima nije bilo daleko dovesti se do hladnog Pazina i izvući me u svijet, Mladen Blažević, Ognjen Rađen i Natalija Grgorinić i posebno Neven Ušumović.

I tu se napokon počela formirati ideja i smisao mjeseca u rezidenciji za pisce. Nije stvar u pisanju nego u piscu. Poput Valjarevića u Komu, u rezidenciji sam najmanje pisao, ali će od iskustva jame nastati iskren roman.

Dvije i šesnaesta, ćao; Pazine, vidimo se ponovo!