Zoltan Medve

Dobiješ stipendiju, “jednomjesečni boravak na području Republike Hrvatske za književne prevoditelje s hrvatskog jezika”.

U srce Istre. U Pazin. Smjestiš se u  novoj kućici za pisce dva koraka od ruba pazinske jame Matijaša Sandorfa. Skoro u centu grada, ipak u samoći – ako tako hoćeš.

Razmišljat ćeš sjedeći na balkonu, gledajući u jamu i uživajući u njoj, lutat ćeš po gradu i po Istri, ići ćeš do mora, družit ćeš se, ili radit ćeš. Evo ti traženog mira i slobodne volje. Razmišljat ćeš, lutat ćeš, družit ćeš se – žalit ćeš; radit ćeš cijelo vrijeme – žalit ćeš. Ne budeš li razmišljao, ne budeš li lutao, ne budeš li se družio, ili ne budeš li radio – svejedno ćeš žaliti.

I onda kiša. Prvi dan, drugi dan, treći. Bez prestanka, cijelo vrijeme.

Ponekad si razmišljajući gledao u jamu, družio si se malo, bio si u šetnji po gradu pa jednog dana pet sati na moru.

I radio si skroz.

Vratio si se prije mjesec dana..

I ništa ne žališ.

Ama baš ništa.